Očekivanja i realizacija

Hrvatsko narodno kazalište Split: Lada Kaštelan, Prije sna, red. Ivica Boban

• 
  Težnja za mimezisom i gorko-slatkim apostrofiranjem ljudskog stanja iz ženske prizme sagledavanja kompleksne tematike: ljubav, ljubavni trokut, prijateljstvo, bolest, smrt, prevara – amblematski su motivi od kojih je sačinjena drama Prije sna Lade Kaštelan, svojevrsna opća mjesta ljudske patnje i sudbine, zaslađena bajkom o Trnoružici i humornim aspektima dijela dijaloga. Rekli bismo – kao stvoreno za kvalitetnu i klasičnu repertoarnu predstavu u okvirima institucionalnog kazališta.
  
  Scenografski funkcionalizam (bolnički kreveti, montažni pleksiglas) Vesne Režić i minimalistički dizajn svjetla Zorana Mihanovića (bolnički sfumato i težnja komornom) bolji su dijelovi produkcije kada se upare s glumački neujednačenim izvedbama, patetičnim sekvencama vile/balerine i teško probavljivim izborom glazbe. Režija Ivice Boban pokušaj je stvaranja rafiniranog i lako čitljivog dramskog događanja zasnovanog na kvaliteti ansambla i samog dramskog teksta: mnogobrojni parovi dijaloga, simultanost radnje, udvajanja itd. Nažalost, glumački skup u ovom slučaju pokazuje iznimne oscilacije i time bitno narušava težnje cjeline.
  
  Teško je opravdati pluralizam raznih dijalekata (splitskog, zagrebačkog, vlaškog, vlaško-splitskog, ikavice, štokavice, štakavice itd.) kada se njihova izvedba pretvara u maniru ili predvidljivi fah: Arijana Čulina u potrošenoj maniri vlajne ili gubljenje i stalna previranja akcenata kod Brune Bebić-Tudor, Gorana Markovića i Nikole Ivoševića. Ginekološka soba i interijer kafića kao dva pola dramskog prostora i vremena, oblikovani kao kontrastni polovi odnosa žensko-muško, pokazuju izuzetnu oscilaciju u kvaliteti izvedbe. Izdvojiti treba prvenstveno Zoju Odak i Petru Težak koje jedine ostvaruju emocionalne i nadahnute izvedbe (posebice u zajedničkoj sceni katarze), dikcija i akcent u njih ostaju na prirodnom nivou i stoga ne upadaju u manirističke zamke. Kreacije Brune Bebić-Tudor (odveć mekana i linearna), Arijane Čuline (u pomaknutoj roli Goge Bjondine) i Snježane Sinovčić Šiškov (problemi s održavanjem akcenta) pate od manirizma, a solidne epizode oblikuju Ante Čedo Martinić, Nenad Srdelić te zanemarimo li navedene slabosti, Nikola Ivošević i Goran Marković. Razočarala je beskrvna izvedba Nives Ivanković i prenapadnost Ante Krstulovića. Balerina/vila u izvedbi Anastasije Jankovske tek je lajtmotiv koji ritmom i pokretom razbija monolitnost dramskog teksta/izvedbe.
  
  Teško je opravdati tako neujednačeno režijsko čitanje i oblikovanje likova, posebice ako se sjetimo da je Ivica Boban sklona racionalnim i ekonomičnim režijama. Tekst Lade Kaštelan omogućavao je mnogo zreliju i emocionalniju predstavu do koje ipak nije došlo. Nedostatak poentiranja na bitnim mjestima (s navedenim iznimkama Zoje Odak i Petre Težak) bitno je oslabio emotivnost predloška. S druge strane, Prije sna nije loša ili nepotrebna predstava. Dobrim dijelom ona igra na opća mjesta emocionalnog i ljudskog osjećaja u publike, često uspjelo koristi humor (posebice kroz zanatsku upotrebu vlaškog elementa i malograđanskog provincijalizama), ali do kraja ne uspijeva zadovoljiti jer je izvedba isuviše linearna i nepotrebno zaslađena glazbenim i vizualnim elementima. Kao i u slučaju predstave Nenni Delmestre iz 2004. (režija Ivice Boban poprilično koincidira s njenim čitanjem drame), i splitska je produkcija ostala djelomice nedorečena, a s obzirom na snagu predloška i ansambla te ugled redateljice, nije do kraja ispunila ipak mnogo veća očekivanja.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 16. listopada 2009.

Piše: