Spoznaja koja spašava i ubija

Teatar &TD, Zagreb, i Kufer, Zagreb: Rafael Spregelburd, Ekstravagancija, red. Renata Carola Gatica

• Ekstravagancija Rafeala Spregelburda, jednog od najznačajnijih argentinskih kazališnih umjetnika mlađe generacije, dio je septalogije inspirirane slikom Hieronymusa Boscha Sedam smrtnih grijeha, kojom Spregelburd pokušava rekonstruirati suvremeni moralni poredak. U ovom tekstu riječ je o zavisti.
  
  Ekstravagancija je priča o tri sestre, od kojih je jedna usvojena odmah nakon rođenja kao zamjena za sestru umrlu pri porodu. Odmalena djevojke su upoznate s tim, ali ne znaju koja je od njih lažna. Upravo to neznanje u potpunosti obilježava njihove živote i zaustavlja ih u stalnoj potrazi za istinom. Ipak mogućnost spoznaje, samim time i odbacivanja tereta prošlosti, otvara se u trenutku kad se njihova majka razboli. Bolest je smrtonosna i nasljedna, te je privilegija samo pravih kćeri. Jer bolest donosi smrt, ali i konačnu potvrdu da nisu tek zamjena. Treća, ona lažna, ostat će na životu, kao po kazni, sama sa svojom nepripadnošću. Odličan tekst jasno kritizira opsjednutost identitetom, zavist i ponos sestara koje će radije umrijeti nego prihvatiti činjenicu da su posvojene.
  
  Redateljica Renata Carola Gatica, koja je prošle godine u &TD-u režirala vrlo uspjelu predstavu Argentina, Ekstravaganciju je postavila kao komad za jednu glumicu (ne bismo to nazvali monodramom, budući da je dijaloški sloj, putem telefona, dosta naglašen). Naizmjenični razgovorni blokovi nisu oblikovani kroz klasična pitanja i odgovore, nego stvaraju oprečne životne priče usmjerene isključivo ka vlastitoj sudbini koja je u stalnoj neprilagođenosti okolini. Predstava je vrlo dobro zamišljena kroz ta dva pola povezana trećom sestrom, prisutnom putem televizora, kao statičnom točkom s kojom sestre jednostrano polemiziraju.
  
  Usporednosti priča pridonosi vrlo funkcionalna scena, koju potpisuje redateljica, a koja je podijeljena na dva scenska prostora sukladna osobinama sestara, spojena, odnosno razdvojena trima televizorima kao središnjom točkom. Sve tri sestre zovu se Marija te im je majka udijelila ljubav dostatnu jednom djetetu. Uz to, osim ljubavlju koju su morale dijeliti, te mržnjom prema roditeljima, sestre međusobno dijele i stalno prisutno pitanje koja je zamjenska. Upravo zbog te upućenosti i vezanosti, sve tri sestre glumi jedna glumica, Zrinka Kušević. 
  
  Problem predstave je što Zrinka Kušević glumački nije dovoljno snažna da bi zadržala gledateljevu pozornost. Oblikujući prvu sestru čije je zdravlje nagriženo alkoholom i drugu, duševno rastresenu, pretjeranim naglašavanjem tih karakteristika povremeno ih svodi na razinu karikature. Prenaglašenost je najvidljivija u gestama poput suvišnog kolutanja očima, koje počesto razbijaju verbalni sloj predstave. Problem je i u dosljednom oblikovanju tih likova, što dovodi do kolebanja ritma predstave. Najbolja je u ulozi treće sestre, voditeljice lingvističke emisije koja se pojavljuje na televizoru. Suzdržana izraza, zadržava dosljednost jedino u tom, snimljenom liku.
  
  Upravo zbog glumačkih slabosti predstava teče sporo i ne uspijeva na pravi način prenijeti gledatelju odličan tekst i redateljsku ideju. Stoga je Ekstravagancija nažalost propuštena prilika Kufera i Teatra &TD.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 30. listopada 2009.

Piše: