Glumci na mukah

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha, red. Franka Perković

• Vjerojatno su namjere bile dobre. Krleža se s Gavelline pozornice nije čuo pune tri sezone, Balade su neshvatljivo rijetko prenašane na kazališnu scenu, Franka Perković imala je zapaženog iskustva s rijetko izvođenim segmentom Krležine dramaturgije, a mladi Gavellini glumci generacijski su bliski redateljici s kojom bi mogli pokušati stvoriti Krležin teatar lišen karakterističnog histrionskog patosa, svojstvenog Krleži u Gavelli u 21. stoljeću. Nažalost, kao po onoj pesimističnoj poslovici o putu koji je popločan dobrom namjerama, nove Gavelline Balade pale su na kriteriju koji je u kazalištu jedini apsolutno nepohodan: elementarnom kreativnom impulsu zbog kojeg je predstava uopće stvarana.
  
  Krležina pjesnička zbirka već preko pola stoljeća vabi kazalište svojim začuđujuće bujnim meandrima mašte, tom mističnom i dubokom dijakronijskom linijom koja omogućuje da drevne stepihlepe prepoznajemo i kraj današnjih kontejnera, a Belostenca i Habdelića čini našim suvremenicima. „Lesice i tice imaju svoj stan, a sin človeči, gde bi položil glavu, nema. Evropa za nas ima štrik.“ Jesu li to izvadci iz središnjeg dnevnika ili stihovi iz Balada Petrice Kerempuha?
  
  Redateljica Franka Perković prepoznaje naravno te žalce suvremenosti u Krležinu pismu, i Balade osmišlja kao udramljeni recitativ, prošaran povremenim ugrizima realnosti. Glumci u toj razbarušenoj koncepciji izgovaraju stihove, s ponekim pogledom koji traži dijalog i zajedničku igru, pjevaju i plešu, a tu i tamo čuju se i ovovremeni odbljesci izgovorenog u vidu molbi za posao i oglasa u kojima se traži srodna duša. Sve to korektno korespondira s izvornikom, ali u tom razvučenom i pomalo beskrvnom patchworku koji prečesto nalikuje akademskoj soareji ili obljetničarskom recitalu ne prepoznaje se istinski žar kreacije, niti se zamjećuje zarazna privlačnost glumačke međuigre.
  
  Balade su, iako poezija, u svojoj srži prošarane potentnim dramskim potencijalom koji se uz adekvatnu redateljsko-dramaturšku motivaciju može razbuktati u istinsku scensku eksploziju šarolikih likova i efektnih prizora. U Gavelli se ovoga puta ta vatra nikako nije razbuktavala, a povremeno je prijetila i gašenjem: nizali su se monolozi kao s prijemnog na akademiji, prošarani pokojim songom i efektnim redateljskim riješenjem. Franka Perković svojim je dosadašnjim radom itekako zaslužila veliku Gavellinu scenu. Zašto se inzistiralo na Baladama kada ta redateljica očito nije imala pravi i uvjerljiv razlog prijenosa upravo tog predloška na kazališnu scenu?
  
  Mlada glumačka ekipa pristojno se prilagodila takvom stanju stvari, svaki je glumac ponaosob pokušao izvući maksimum iz (oskudnog) materijala koji im je ponuđen. Iz homogenog ansambla izdvojio se Sven Šestak, koji je najdojmljivije znao dinamizirati vlastite monologe, s jednakom uvjerljivošću u svim stupnjevima upliva emocija u karakter. Franjo Dijak jedini se s uspjehom pokušao igrati na sceni, a pohvaliti treba i pogođenu poniznost s kojom interpretira početne ulomke. Dijana Vidušin imponira lakoćom i zrelošću glumačke igre kojom (pre)nenametljivo tumači vlastite likove, a Ozren Grabarić vješto si je, ali predvidljivim sredstvima, znao zadati tempo i šarmantno je šutio na sceni. Nešto su slabiji dojam ostavili Ivana Roščić i Đorđe Kukuljica, ona prejakom i s ostakom ansambla neusuglašenom gestom, a on slabije vidljivom motivacijom izgovorenih stihova.
  
  Balade su u Gavelli postavljene nakon šminkerskog Magellijevog Barbela, pa se i u opremi predstave vidi da je nakon raskošne produkcije trebalo stegnuti remen. Kostimi iz fundusa Marite Ćopo dobro su odabrani, iako lako zaboravljivi, ali puno veći problem leži u videoprojekcijama Miroslava Sikavice, koje prate radnju i služe umjesto scenografije. Video materijal je osmišljen gotovo neshvatljivo plošno i prvoloptaški, pa umjesto da oplemenjuje zbivanja na sceni, uglavnom iritira rješenjima koja bi prva na pamet pala i pučkoškolcu. Tako naprimjer, uvodne scene u kojima se valjda trebalo prikazati današnji socijalni milje koji korespondira Krležinim bogcima pune su stereotipnih kadrova neke sirotinjske višekatnice na zagrebačkoj periferiji, u trenucima kad glumci govore molbe za posao na ekranu vidimo snimljene ponude za zaposlenje, a u sceni pogreba snimljeni su, naravno, nadgrobni spomenici, kao da gledatelj informacijom koja dopire do ušiju nije sposoban shvatiti o čemu se radi, pa mu se to mora i predočiti. Puno je efektnija pogođena zvučna kulisa Mojmira Novakovića, koju vrlo odmjereno i znalački izvode sam autor i Andor Végh, te precizan scenski pokret Pravdana Devlahovića, izveden s velikim smislom za kompoziciju, zbog kojeg su glumci u svakom trenutku barem zanimljivo raspoređeni na sceni.
  
  Dubravko Mihanović, dramaturg predstave, u programskoj knjižici s dvije rečenice upada u diskrepanciju iz koje nema (kazališnog) izlaza. Isprva točno zaključuje kako se Balade tek trebaju „prevesti u dramsko“ da bi istinski zaživjele na sceni, da bi na kraju, govoreći o zbilja uznemirujućoj suvremenosti Krležinog vapaja potlačenih, zaključio kako je te stihove „potrebno samo izgovoriti i to što je moguće neposrednije“. U tom se nesrazmjeru krije i temeljni problem Gavellinih Balada; iako svjesni nužnosti „prijevoda u dramsko“, autori se svjesno odriču tog zahtjevnog prevoditeljskog posla, puštajući stihu da se sam i nebranjen na sceni snalazi kako zna i umije. Preteška je to zadaća, čak i za takav opus magnum kakve su Balade Petrice Kerempuha.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. prosinca 2009.

Piše: