Ansambl Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca u koprodukciji s riječkim HKD teatrom priprema treću ovosezonsku premijeru. Kombinacijom novela japanskog pisca Ryunosukea Akutagawe nastao je tekst za predstavu Život lude, a dramatizaciju i režiju potpisuje trenutno najpoznatiji gruzijski redatelj David Doiashvili. Premijera je zakazana za subotu 22. siječnja 2011.
Doiashvilijev rad riječka kazališna publika već je imala prilike vidjeti. Na prošlom Međunarodnom festivalu malih scena predstava Macbeth što ju je pripremio s matičnim kazalištem iz Tbilisija odnijela je gotovo sve nagrade stručnog suda i oduševila publiku. A za okruglim stolom imali smo ga prilike upoznati kao samozatajna autora koji ne želi secirati scensko djelo, uvjeren da ono govori samo za sebe.
Stoga razgovor o Životu lude Davida Doiashvilija počinjemo s Ryunosukeom Akutagawom za kojeg kažu da je često pisao autobiografski. Obzirom da sve što doživimo, pročitamo, vidimo... postaje dijelom naše biografije, kada biste pisali autobiografiju koliko i kakvo bi mjesto u njoj zauzeo Akutagawa?
Bio bi to jedan cvijet jarkih boja. Nakon što sam pročitao Akutagavu, mislim da sam odrastao na neki način. On je zaista jedan od mojih najdražih autora. U kategoriji sa Shakespeareom i Oskarom Wildeom je i Akutagawa.
Prema Akutagawini pričama Život lude, Krist u Nankingu, Jashumon i Razgovor u mraku postavili ste predstavu s kojom ste počeli redateljsku karijeru 1994. u Tbilisi Mikhail Tumanishvili Film Actor's Theatreu. Sada ih ponovno čitate, sedamnaest godina stariji. Što znači taj odmak i zašto ste se omiljenom autoru vratili baš u Rijeci. Jeste li tražili ansambl s kojim biste ponovno radili istu priču ili je to bi splet okolnosti?
Mislim da se u životu ništa ne događa slučajno. Međutim, tek kada se nešto dogodi razmišljam o tome. Zašto Rijeka, zašto sada i zašto taj tekst. Tek kada nešto završi zapravo počnem razmišljati o tome zašto se u nekom trenutku to dogodilo. Kad krene, događa se zapravo spontano. Hajde, uzet ćemo taj komad, ući u ovo kazalište, raditi s ovim glumcima... i tako to krene. Na kraju vidimo što je iz svega toga izašlo. Mislim da ću tek poslije premijere početi shvaćati zašto sam upravo Život lude odabrao u ovom trenutku.
Ipak, što bi bila glavna vaša preokupacija u ovoj kombinaciji Akutagawinih pripovjetki?
Postoji jedan japanski haiku koji, ako ga parafraziram odgovara na to pitanje. Znači: "Nikako ne mogu shvatiti zašto mi nije hladno. Vjerojatno jer volim."
Zašto ne mogu shvatiti je li to snijeg ili su papiri? Je li to snijeg ili golubovi lete? Netko mi govori da je to snijeg, ali ja u to ne vjerujem jer meni nije hladno – ja te jako volim. Upravo to je bit ove predstave.
Nakon odgledane probe za predstavu čini mi se da se često spominje Čudo. Vjerujete li u čuda u svakodnevnom životu, osim u kazalištu?
Moramo najprije odrediti što je to čudo. Ponekad je čudo već to što se svako jutro sunce pojavljuje na istoku. Ponekad mi se događa da gledam predstavu, gledam odlične glumce kako igraju i pri tom potpuno zaboravljam tko sam i gdje sam. Za mene je to Čudo. Možda je i ovaj razgovor na neki način čudo jer, možda da me netko pita zašto sam ovdje rekao bih da ne znam. Znači, važno je odrediti tko što naziva čudom.
Ponekad vas nazivaju čudom od redatelja. U Gruziji Vas spominju kao prvog kazališnog postodernista. Što vam to znači?
(smijeh) Taj termin je apsolutno glup i meni osobno ništa ne znači. Kad radim ne razmišljam o tome jesam li postomdernista ili nekakav klasičar. Ali ne zato što ja o tome ništa ne znam. Jednostavno – razlikujem samo dobar i loš teatar. Meni je bitno kako kazalište ili predstava djeluju na gledatelja, kakav je rezultat. A što nakon toga o meni pišu ili u koju će me ladicu staviti, to mi uopće nije važno.
Kad nešto što gledam i(li) slušam, bilo da se radi o umjetničkoj slici, predstavi ili glazbi, a to na mene djeluje, dirnulo me – znači da je dobro. Ako se pojave trnci dok nešto gledaš znači da je to dobro. To su moja mjerila, a ne teorija je li to postmodernizam ili bilo što drugo. Treba bit jednostavno i treba djelovat na mene.
Ono što sam od Života lude vidjela na probi pročitala sam kao poetsku dramu. Rad sa glumcima ovisi o svakome od njih pojedinačno, ali jeste li radili više na emocijama ili idejama. Ili možda na igri? Unatoč količini teksta sve je vrlo dinamično.
Najvažnija je Istina. Moj je problem što ne govorim hrvatski jezik i nisam bio u stanju točno odredit taj ton koji je bio potreban. Ali ono što sam najviše htio je da to bude istinita. Kad sve postavimo na scenu da bude vjerodostojno, jer poetski nešto prepričati je puno teže nego kad to činimo u razgovoru. Pritom je najvažnije izbjeći patetiku, što je teško postići.
Kad počinjem s probama u principu ne znam što će dalje biti. Kada sam došao u Rijeku nisam poznavao niti jednog glumca. Vidio sam ih u jednoj predstavi, ali nisam nikog poznavao. Nisam mogao niti pretpostaviti kakvi su oni u stvari. Jedan sam od onih redatelja koji smatraju da su u kazalištu najbitniji glumci. I ja uvijek sam proizlazim iz glumaca. Sve scene počinjem od toga što glumci rade, dakle od glumačke akcije gradi se scena. Jako mi je drago što sam ovdje pronašao glumce koji su prošli dobru glumačku školu, a naravno da postoji i element koji se zove talent. Mislim da u Hrvatskoj ima puno darovitih glumaca.
Sjećam se kako su glumci iz predstave Macbeth svjedočili maksimalnu predanost radu na predstavi. Pričali su o tome da se radilo 24 sata, spavali su u kazalištu. Ovdje su stvari malo drugačije...
To je istina, ali kada bismo radili 24 sata isti ovaj posao napravili bi u mjesec dana. Možda je to dobra tema za razmišljanje ekonomistima: kada bismo radili više sati i platili prekovremene, skratili bismo cijeli period rada na predstavi...
Komplimentirali ste glumcima: Damir Orlić, Igor Kovač, Dražen Mikulić, Tanja Smoje, Edita Karađole, Jelena Lopatići Andreja Blagojević. Ostatak autorske ekipe doveli ste sa sobom: scenograf i kostiomograf Giorgi Lapiashvili, autor glazbe Nikoloz Memanishvili i koreograf Konstantin Purtseladze, su vaši stalni suradnici. Isto razmišljate, imate istu estetiku ili je tako jednostavnije?
Mislim da su dobri redatelji oni koji znaju napraviti dobar izbor glumaca scenografa, kostimografa i koreografa. U tom slučaju redatelj nema puno posla. Zbog toga sam ja sretan čovjek. Ja ništa ne radim jer oni sve rade za mene. (smjeh)
Govorite s velikom dozom poštovanja prema glumcima. Sve što bude dobro njihova je zasluga, a što ne bude valjalo neka ide na vaš račun. I proba je protekla u mirnoj atmosferi. Još nitko nije nervozan. Nitko ne viče...
Redatelji su sami smislili takav način. Kad ne znaju što bi radili onda viču na glumce i ekipu. Doduše, samom sebi se ovdje čudim jer u Gruziji se inače prilično ljutim na probama. Mislim da su mi ovdje jako pomogli glumci. I prevoditeljica, koja je grublje intonacije prevodila ublažavajući, tako da nisu baš imali puno prilike primijetiti da je nešto bilo loše. Negativna energija izgubila se u prijevodu. Jako je važno kako se prevodi, nije potrebno prevoditi riječi nego smisao onoga što se kaže.
© Tatjana Sandalj, KULISA.eu, 19. siječnja 2011.
