Emocionalno razorno i egzistencijalno važno

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Andrija Seifried (prema Edwardu Albeeu), I to je ljubav, red. Tomislav Pavković

• 
  
  Kako je izbor kulturološki i umjetnički začudnog dramskog predloška pretpostavka da se i unutar bastiona institucionalnog regionalnog kazališta napravi zavidna produkcija pokazuje projekt I to je ljubav nastao na temelju blage adaptacije (Andrija Seifred) komada Koza ili Tko je Sylvia? (The Goat, or Who Is Sylvia?) Edwarda Albeeja u režiji Tomislava Pavkovića i u produkciji HNK Zadar. Albee je rijedak primjer živućeg modernista u vremenu postmoderne i njegov je komad iz 2002. indikativan hibrid utjecaja teatra apsurda i ne-logičkog diskursa suvremenog dramskog pisma. Zadubljen u granice izdržavanja ljudskog stanja i duha zapada, Albee je u Koza ili Tko je Sylvia? ponudio egzistencijalistički postavljenu križaljku tabua i prijepora suvremene zapadnjačke civilizacije: bestijalnost i zoofilija, homoseksualizam, incest, nevjera i osamljenost miješaju se u tekstualnom košmaru s najvećim defektom: značenjem jezika i komuniciranjem.
  
  Zadarska produkcija nije, poput većeg dijela brodvejskih inscenacija, ponudila hitoidnu ulogu živoj (nego mrtvoj, prepariranoj ili dizajniranoj?) kozi, no takav tretman uvelike je naglasio šok i nevjericu koje nudi dramski zaplet. Redatelj Pavković i mlada dramaturginja Ana-Marija Fabijanić stvorili su čist i pregledan dramski svijet u kojem je potpun naglasak na izvedbi Albeejevih dueta-duela. Mirko Šatalić u krovnoj ulozi arhitekta sklonog bestijalnosti i incestu igra rijetko nadahnutu ulogu na zadarskim daskama pokazujući u finim nijansiranjima tjelesnih i emocionalnih gesti senzitivnost potrebnu na ulogu dešperatnog Martina. Sredovječnu i vjernu Stelu kao konstrast ispadima muža Martina uvjerljivo je tumačila Jasna Ančić koja u energičnim i destruktivnim scenama pokazuje znatno zanimljivije glumačko lice od onih u staloženijim i patetičnijim sekvencama. Taj dvojac odigrao je već toliko zajedničkih ispodprosječnih projekata u Zadru da ih je za promjenu zgodno vidjeti u uspješnici izvan njihova uobičajena glumačkog habitusa. Perspektivni Vinko Radovčić pokazuje se već u nekoliko navrata kao poželjan mladi talent koji je ulogom gay sina Roberta morao duboko uroniti u transformacijske značajke glumačkog poziva; posebno u scenama emocionalnog egzorcizma i iskupljenja. Vrlo solidnu izvedbu zaokružio je tipskom ulogom i Zlatko Košta kao vjerni prijatelj Denisa, epizodno dobar suparnik emocionalnom raspadanju Martina i Stele.
  
  Redateljsko fiksiranje na sadržaj i verbalnu snagu Albeejeva predloška pametno je minimaliziralo scenografske, muzičke i svjetlosne zahtjeve akcentuirajući tek crvenu boju kostima i krvi zaklane koze (kostimografija Marija Šarić Ban), skeltnost scenografske kulise i zvučne udare namještaja i posuđa (scena John Čolak), tračna spot portret svjetla (Ivo Nižić) te minimalnu klavirsku pratnju (Nebojša Lakić). Dramaturški posao sretno je u prvi plan istaknuo začudnost Albeejevih jezičnih konstrukcija i dio sižea teatra apsurda te apostrofirao dekonstrukcijsku snagu dramskog zapleta. Komičnost i tragičnost u srži su ljudskog stanja i Albeejev je komad satkan primarno u smjeru srastanja tabua kroz propadanje klasičnog (ljubav, obitelj, vjernost, prijateljstvo) svjetonazora, što je zadarskoj izvedbi otvorilo neslućene mogućnosti u odnosu na publiku. Istinsko je osvježenje svjedočiti predstavi čiji sadržaj, poruke ili ekscplicitnost (bestijalnost u temi, zaklana koza na sceni, bračna svađa sa destrukcijom interijera) tjera dio auditorija da napusti dvoranu. Tako je za dio publike okidač bio referiranje na zoofiliju, za neke druge naglašavanje incestuoznih i bestijalnih nazora itd. U svakom slučaju, i redatelj i glumci otišli su u nekim sekvencama i izvan svog maksimuma, a završni umor i katarza koju su sami proživjeli govore o zenitu vlastite izvedbe.
  
  Okretanje prema suvremenijim tekstovima (nevezano uz to što je Albee modernist iz šezdesestih) pokazuje se kao dobra novost na inače retrogradnom zadarskom kazališnom meniju; akviziranje rjeđe upošljavanih redatelja poput Pavkovića dobar je izbor koji razbija monotoniju režijskih najamnika u Zadru (Lemo i Ferenčina). Nadajmo se da ovo neće ostati izdvojen primjer i da će suvremena dramska produkcija pronaći mjesta u institucionalnom okviru. Predstave poput I to je ljubav napominju da i rjeđe dramatiziran i začudan tematski sklop može ponuditi emocionalno razorne i egzistencijalno važne kazališne izvedbe. Nepobitna moć verbalnog u kazalištu i dalje iskazuje preživljavanje i regeneraciju dramskog pisma i u 21. stoljeću.
  
  © Mario Županović, KULISA.eu, 28. veljače 2011.

Piše: