Miro Gavran danas je najizvođeniji hrvatski dramatičar u svijetu. Njegova djela dosad su prevedena na 32 jezika, njegove drame i komedije su imale preko 180 kazališnih premijera širom svijeta, a predstave rađene prema njegovim tekstovima vidjelo je više od dva milijuna gledatelja.
Od 2003. godine Kazalište Jana Palarika iz slovačkog grada Trnave organizira jedinstveni kazališni festival u Europi na kome se igraju isključivo njegove drame i komedije. Knjige Mire Gavrana tiskane su u više od 120 izdanja u zemlji i inozemstvu.
Zanimaju ga i adaptacije njegovih djela, pa tako dovršava operni libreto i filmski scenarij, a vodi i privatni tetatar.
Je li teže voditi Teatar Gavran ili surađivati s drugim kazališnim kućama na izvedbama vaših djela? Možete li nam reći o vašim iskustvima na tim polju?
S jedne strane, neusporedivo mi je lakše surađivati s drugim kazalištima, jer tada ne snosim odgovornost oko svega onoga što je bitno za nastanak predstave. Mogu biti samo pisac, što mi je najugodnije. S druge strane, u Teatru Gavran mogu odlučivati o izboru suradnika na predstavi, što je iznimno bitno za krajnji rezultat. Kada su u pitanju drugi teatri koji izvode moja djela, otvoren sam za sve razgovore s redateljem ili voditeljem toga teatra, a njima prepuštam da odrede mjeru koliko žele da autor sudjeluje u odabiru ekipe i promišljanju svega vezanog uz nastanak predstave. Iskustva su različita i uglavnom jako pozitivna. Umišljam da sam kao istinski kazališni čovjek ugodan za suradnju i pun razumijevanja za redatelje, glumce i ljude koji vode teatre, pa ako im ne pomognem, sigurno je da im ne odmažem. U Teatru Gavran imam i tu sreću da organizacijski dio posla uglavnom vodi moja supruga Mladena, dok ja pokrivam one dramaturško-umjetničke, iako se oko svega dogovaramo.
Opera HNK-a u Osijeku priprema Kraljeve i konjušare po vašem libretu. Možete li nam predstaviti taj projekt?
Ove je godine Zagrebački muzički biennale odlučio s tri operne kuće u Hrvatskoj (Osijek, Rijeka i Split) realizirati tri praizvedbe originalnih hrvatskih opera. Po mome libretu Kraljevi i konjušari kompozitorica Sanja Drakulić je skladala glazbu, dirigent je Filip Pavišić, a redatelj Robert Raponja i, koliko znam, osječki je operni ansambl s velikim entuzijazmom prionuo realizaciji te zahtjevne opere.
Kako ste se odlučili za pisanje opernog libreta?
Poziv je stigao od skladateljice Sanje Drakulić s kojom se dotad nisam poznavao. Ponudio sam joj na čitanje nekoliko mojih drama i komedija za koje sam pomislio da bi se mogle pretočiti u operu, a Sanja se od prve odlučila za Kraljeve i konjušare, neobičnu tragikomediju, koja je svojedobno bila s uspjehom izvedena u najznačajnijem američkom kazališnom centru, Eugene O'Neill Theater Center.
Koji su izazovi paralelnog rada na projektu sa skladateljicom?
To je iznimno zahtjevan posao, proteklih mjeseci Sanja i ja smo razmijenili stotine e-mailova i nebrojeno puta se čuli telefonom ili se našli kako bismo uskladili neki stih s određenom glazbom. Nastalo je čak šest verzija libreta. Naša je suradnja bila sjajna, puna uzajamnog razumijevanja i uvažavanja, a naravno – tu se vrlo brzo sa svojim idejama uključio i redatelj Raponja, a nakon njega i mladi dirigent Filip Pavišić, a sad već i cijeli osječki HNK. Posao je velik, odgovoran, nadamo se najboljem, ali dok prva publika ne vidi i ne čuje našu operu, ne možemo biti sigurni u krajnji ishod.
S velikim uspjehom u Hrvatskoj je ekranizirana vaša drama Zaboravi Hollywood. No, komedije su tek sada došle na red. Možete li nam nešto više reći o vašem filmskom scenariju Zabranjeno smijanje?
Filmski scenarij Zabranjeno smijanje radim prema istoimenoj komediji koju je Teatar Gavran izveo preko stotinu puta, odnosno sve do trenutka kada je glumica Antonija Stanišić zbog trudnoće morala prestati s igranjem. Suvremena je to urbana priča o neobičnom ljubavnom trokutu, čija je radnja smještena u suvremeni Zagreb.
Zašto ste se odlučili da za ekranizaciju ponudite baš taj komad i kako ste ga adaptirali za film?
Narudžba je došla od strane Hrvatske televizije. Kako zadnjih godina većina redatelja i scenarista na filmu i televiziji preferira dramske priče, od mene se tražila komedija. Pomislio sam da upravo kroz Zabranjeno smijanje mogu dati ponešto od našeg mentaliteta i progovoriti o muško-ženskim odnosima. Naravno, u adaptaciji nisam mogao ostati na tri lika kao u kazališnom tekstu, nego sam uveo još desetak likova, te oživio neke junake o kojima se u kazališnoj verziji tek govorilo. Kazališna predstava može se bazirati na jednoj liniji radnje, dok film i televizijski film nužno traže više linija radnje, pa su sada u toj novoj adaptaciji tri priče koje se isprepleću. Ali, da ne bude zabune, ispoštovao sam zahtjev producenta da se ostane u gabaritima skromnog komornog filma, koji neće pretjerano koštati, a ispričat će šarmantnu priču.
Upravo ste predstavili roman Kafkin prijatelj. Često u svojim djelima posežete za povijesnim ličnostima. Što vas je privuklo Kafki?
Franz Kafka je sjajan pisac s neobičnom i kompliciranom sudbinom. Godinama sam se vrtio oko te ideje, te teme, ali tek kada sam odlučio priču ispričati iz perspektive njegova prijatelja i književnika Maxa Broda, sve se složilo. Zadnjih godina imao sam nekoliko premijera u Pragu, čak i promociju svog romana Judita na češkom i primijetio sam da svaki puta kada dolazim u Prag, mislim i na Kafku. Tema odnosa dvojice prijatelja i književnika kojima je literatura bila važna koliko i sam život za mene je bila beskrajno intrigantna, ali životnu uvjerljivost i neki moj pečat svemu tome pokušao sam dati kroz njihov odnos prema ženama koje su voljeli i koje su njih voljele. To isprepletanje literature i emotivnog života, te moje poigravanje s poznatim činjenicama iz njihova života uz konfabuliranje koje sam si uzeo kao slobodu, nadam se da je dovelo do priče u kojoj će uživati i literarni sladokusci i obični čitatelji. Sretan sam što su prve reakcije na roman od prvih čitatelja iznimno dobre.
Vaše predstave igraju se u cijelom svijetu, no koje su vam se inozemne predstave po vašim tekstovima učinile najuspjelijima i zbog čega?
Bilo je nekoliko sjajnih izvedbi moje drame Sve o ženama, koja je dosegnula trideset i jednu premijeru, uz taj tekst i drama Ljubavi Georgea Washingtona je imala trideset premijera, a iza nje slijedi po važnosti moja prva drama Kreontova Antigona... Moskovska izvedba moje komedije Muž moje žene i pariška izvedba Čehov je Tolstoju rekao zbogom svakako su bile važne u tim trenutcima, jer su označavale osvajanje nekih novih kulturnih prostora. Teško je izdvojiti samo neke izvedbe. Imao sam puno sreće s četiri premijere u Krakovu, s predstavama u Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji, prvo pravo inozemstvo dogodilo se daleke 1988. kada je značajni Ro-Theater iz Rotterdama premijerno izveo Kreontovu Antigonu koja je tada imala snažan odjek. U nekim zemljama i nekim kazalištima tretiraju me kao kućnog autora, što je najljepši kompliment za pisca.
Kako napreduje Gavranfest u Slovačkoj, čini se da novih predstava ne nedostaje?
Nakon četiri izdanja Gavranfesta organizatori pripremaju i peto izdanje, ali trenutno čekaju da prođe izbor za ravnatelja Kazališta Jana Palarika u Trnavi, pa će se peti Gavranfest održati iduće kalendarske godine.
Koji su vam naredni projekti, što pišete?
Tijekom ožujka i travnja očekuje me pet premijera širom svijeta, a sve je počelo 9. ožujka u Little Fish Theateru u San Pedru kod Los Angelesa, premijerom Muža moje žene. Nastavilo se premijerom drame Noć Bogova u Pragu u kazalištu Komorni Činohra i Sve o muškarcima u moskovskom Teatru Anatolija Voropaeva, dok u Indiji Teatar Sifari na hindu jeziku u sedmomilijunskom gradu kulture Hydebaradu priprema Sve o ženama, a Akademski teatar iz Varšave postavlja Ljubavi Georgea Washingtona. Naravno, tu je osječka premijera prije spomenute opere Kraljevi i konjušari. Kako sam svome izdavaču Mozaik knjizi obećao napraviti dvomjesečnu turneju po Hrvatskoj na kojoj ću predstaviti novi roman Kafkin prijatelj, neću moći otići niti na jednu od tih premijera osim one osječke, ali mi se možda posreći neke od tih izvedbi vidjeti na idućem Gavranfestu.
© Zlatko Vidačković, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2011.
