U INK-u Pula postavili ste vrlo dojmljvu predstavu Elektra s nekim zanimljivim, u nas manje poznatim glumačkim licima, ali i sjajnom veterankom Brankom Cvitković. Možete li nam nešto više reći o odabiru glumaca za ovu predstavu?
Jako mi se sviđa model, odnosno koncept otvorenog kazališta u Puli zbog toga što za razliku od drugih kazališta koja uglavnom nude svoje glumce, ovdje se uvijek radi kasting na koji se prijavljuju glumci, koji žele raditi s tobom i raditi upravo ono autorsko kazalište koje ja radim godinama. Tu je u startu motivacija velika, angažiranost u projektu veća i osobnija, kao i rezultati rada. Za redatelja je to, siguran sam, jako nadahnjujuće ali je i taj koncept puno teže pokriti i održati producentski. Uvijek kada se raspiše audicija, na nju se javi mnogo glumaca iz različitih krajeva i kulturnih sredina, s različitim iskustvom i stažem u kazalištu. Uglavnom su to glumci željni novih kazališnih avantura, iskustava i znanja spremni za rad. Mlađim generacijama kasting nije ništa neobično jer ih se uvijek iznova upozorava da im nikakav papir i papirom stečen status ne može osigurati neka prava i mjesta u radu nego jednostavno njihov unutarnji svijet, bogatstvo duha i talenta. Imao sam čast i priliku da mi na kasting dolaze glumci najrazličitijih dobi, iskustava, svjetonazora, uglavnom motivirani raditi u mojoj kazališnoj poetici. Za Elektru, kao i za Salomu, izabrao sam one koji su mi se u tom trenutku i za potrebe predstave činili optimalnima. S Brankom Cvitković sjajno sam surađivao radeći predstavu Krv i košute i nekako smo čekali novu pravu priliku. Upravo je Klitemnestra u Elektri bila točka novog susreta.
Zašto ste odlučili predstavu postaviti na tzv. Maloj sceni, a zapravo na najvećoj kazališnoj sceni u Hrvatskoj ali s približenim gledalištem?
Već ste sami rekli da je scena INK-a najveća u Hrvatskoj, a to pruža različite mogućnosti. S obzirom na to da sam već nekoliko puta radio na toj sceni, zanimala me nova točka gledanja. Ta je scena zaista golema i pruža mnoštvo mogućnosti i izazova. Tako oblikovana Mala scena, nova za glumce kao i za publiku, uvijek uzbuđuje jer možemo gledati problem iz drugog kuta, ne moramo iz uvijek istog konzervativnog, a iz tog novog kuta na nov način otkrivam glumca i njegov rad. Približeno gledalište, mjesto na koje je postavljen gledatelj gurnut u centar događaja i svih eksplozija, vibriranje tih emotivnih energija konzumira se puno intenzivnije nego u klasičnim gledalištima i odmaku. Takva scena daje mogućnost glumcu na nov način otkrivati pratitelja svojega stvaranja – gledatelja, kao i gledatelju izravno proživljavanje dubokih emotivnih vibracija i tehnika, vještina emotivnog stvaranja glumaca.
Scena predstave zasuta je kamionima zemlje, tu su grane stabala, u scenografiji je sve, osim automobila, došlo iz prirode. Zašto ste se odlučili za tu prirodnu scenografiju, koja je postala dijelom vaše prepoznatljive estetike?
Stvari su vrlo jednostavne. Boso stopalo na zemlji kao i tijelo palo na zemlju ima veću ispovjednu moć nego ono koje je palo na daske ili nešto drugo. Strašno me uzbuđuju prirodni materijali koji mi daju i otvaraju neke potpuno nove mogućnosti. Prirodni materijali nose živu stvaralačku energiju, energiju nekog novog postanka iz koje moj rad crpi podršku i snagu. Prirodni materijali pomažu i diktiraju nastanak predstave, a isto tako snažno podupiru i glumačke kreacije. Kreirati u prirodnom materijalu za mene je nešto potpuno prirodno, sve mi to pomaže u stvaranju organskog okoliša u kojem se mogu izravnije i doslovnije izraziti. Tu se kazalište često približava filmskoj dramaturgiji i uvijek djeluje novo i nanovo je uzbudljivo. Ma koliko puta ponavljali iste materijale oni su uvijek nanovo nadahnjujući i uzbudljivi te donose nova rješenja.
Kako ćete predstavu izvoditi na gostovanjima i festivalima na koje ste pozvani?
Vrlo jednostavno. Tu postoji cijeli niz radnji koji zaštićuju prostor na kojem se izvedba odvija. U slučaju Elektre, to je ogroman gumeni tepih koji štiti kazališne daske od oštećenja i stvara izolaciju. S obzirom na to da je Elektra u prvih deset dana svojeg života pozvana na desetak ljetnih festivala, bit će igrana uglavnom na otvorenom u starim antičkim kazalištima. Što se tiče zatvorenih prostora, kao u Sloveniji i Italiji, i eventualno u domovini, već sam kazao – postoji zaštitni gumeni tepih koji se instalira prije unošenja zemlje – scenografije.
U vašim predstavama glazba i scenski pokret uvijek imaju veliku važnost i ravnopravan su element s dijalozima. Koji su vaši umjetnički razlozi takvog postupka i kada i koliko odstupate od njega?
Živimo u vremenu u kojem se jezik toliko razgradio da je često izgubio svrhu, pa se govoreći o jednom zapravo izražavamo o drugom. Jezik nosi balast laži, prevare, kao i mrtvih supstanci, riječi koje više nikome ništa ne znače. Kako me ne zanima arheologija, tražio sam i još uvijek tražim neki drugi vid komunikacije, a kazalište je – komunikacija. Jako me angažira vraćanje emocije u kazalište i u život iz kojeg su protjerane. U buđenju te nove kazališne svijesti, koja mahom izlazi iz emotivne inteligencije, nastaju novi oblici u kojima se suprotstavljaju riječ, slika, pokret i muzika te ta pojava bilježi jednu novu stvarnost, novu poziciju u vremenu i prostoru ovdje i sada. Iz tog sukobljavanja elemenata nastaje nova drama i mogućnost ekspanzije nevjerojatne količine emocija u kojima se kupaju i čiste akteri i oni koji tom činu prisustvuju kao gledatelji. Definitivno živimo u vremenu u kojem je slika preuzela vlast nad jezikom, a ja se trudim da moje kazališne slike prenose emocije snažnije od riječi.
Da li biste pristali režirati neke izrazito dijaloške drame, poput Krležina Glembajevskog ciklusa i kako biste im pristupili?
Vrlo rado, kada bi pritom iza mene stajala jaka i profesionalna producentska kuća. U kreativnom smislu jako me zanima Krleža kojeg bih želio prevesti u novo kazališno vrijeme. Već je bilo više takvih vrlo zanimljivih autorskih pokušaja koji su mi potaknuli želju da se i ja bavim Krležom i njegovim prevođenjem u svoju kazališnu poetiku i u novo vrijeme, kao što sam to radio sa Slavkom Grumom i Ivanom Cankarom u Sloveniji. Ti pokušaji bili su iznimno uspješni sjetimo se samo Događaja u gradu Gogi u Drami mariborskog Slovenskog narodnog gledališča te Cankarjeve Lepe Vide u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani.
U posljednje vrijeme najviše režirate u Puli i Sloveniji, što je tome razlog?
S vremenom čovjek u životu zamijeni prioritete. Meni je u ovome trenutku najvažniji moj dom i moj mir. Prihvaćam poslove koje najlakše mogu u to uklopiti. U Puli imam fantastične uvjete za rad, sjajnu i profesionalnu podršku, otvorenu mogućnost stvaranja ansambla s kojim želim raditi, kao i najkvalitetniji profesionalni rad koji je moguće u ovoj zemlji imati, što podrazumijeva sve elemente potrebne za rad uključujući i glumce prisutne u radu od početka do kraja bez prekida, što je teško ostvarivo u drugim sredinama. Za Sloveniju sam profesionalno i emotivno vezan cijeli život, te se taj odnos razvija i dalje. Što se tiče drugih scena u Hrvatskoj, njima i tako vladaju lobiji, okupljeni oko nekih zajedničkih interesa, a ja nisam umrežen i jako poštujem svoju slobodu. Uostalom, ništa ne gubim jer mi je centar svijeta tamo gdje stvaram, iza mog rada ne stoji ni jedan lobi nego samo ja, čovjek sa svim svojim vrlinama i slabostima.
Kako se razvija vaš Festival Zlatni lav i kako uspijevate održati kvalitetu usprkos sve težim financijskim uvjetima?
Zlatni lav je moj autorski rad koji su prihvatili i grad i županija i država. Osmislio sam ga i postavio na bazi suživota u kulturi u duhu otvorene granice Hrvatske, Slovenije i Italije. Želio sam stvoriti nešto različito od brojnih festivala u zemlji, mogućnost življenja i druženja oko kazališta s kazalištem kao razlogom tog druženja. Druženje nam daje mogućnost razmjene, otvara dijaloge i svi koji dolaze donose, a u odlasku odnose oplemenjene ideje. Publika koja puni dvorane zaljubila se u taj koncept pa jezik nije prepreka nego most u neku novu kvalitetu. Publiku Festivala čine Umažani i Istrijani cijele Istre, a dolaze i gledatelji iz Trsta, Rijeke, Ljubljane i Zagreba. S druge strane, Zlatni lav je zaista realan primjer projekta kulturnog turizma, jer su poduzetnici i obrtnici prepoznali poslovne kapacitete koje takav veliki projekt pruža u smislu korištenja resursa i poslovne infrastrukture koja u Umagu postoji.
Zlatni lav nikada nije imao realan budžet koji priliči projektu takva formata upravo stoga što ga nisu stvorili lobiji ili politika koja utječe na raspodjelu državnog novca, a koji se ne dijeli prema omjeru kvalitete i vrijednosti, tako da predstavlja trijumf svih nas koji profesionalno i sa strašću radimo projekt te slijedimo svoju viziju skrivajući sramotu financijskog plana koji je uvijek otprilike pedeset tisuća eura za cjelogodišnje poslovanje i program.
© Zlatko Vidačković, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2011.
