Četiri para i tri kreveta

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Alan Ayckbourn, Camere da letto / Spavaće sobe, red. Paola Galassi

• 
  
  Talijanska drama Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca zaključila je sezonu komedijom – premijerom predstave Camere da letto / Spavaće sobe u petak 13. svibnja. Osam sjajnih glumaca s istančanim osjećajem za autoironiju i humor oživjelo je osam likova komedije nesporazuma u kojoj mogu uživati doista sve generacije publike.
  
  Među više od sedamdeset kazališnih tekstova Alana Ayckbourna, od kojih su neki klasici engleskog kazališta 20. stoljeća, Talijanska drama odlučila se za priču o četiri bračna para originalno naslovljenu Bedroom Farce praizvedenu 1975. godine. Autor je jedne subotnje noći zavirio u tri spavaće sobe da bi otkrio neke od tajni što ih skrivaju. Otprilike po principu: reci mi što se događa u spavaćoj sobi i reći ću ti kakav je taj brak. Nestalnost, teškoće, neuroze, problemi identiteta, ljubomore, strahovi, što ih je upisao... toliko su bliski i svakodnevni da mogu biti samo smiješni u trenucima kada ih/sebe prepoznajemo. Tekst je na talijanski jezik preveo Masolino D'Amico, a Loredana Gašparović na hrvatski jezik za titlovani prijevod.
  
  Tri su sobe, a četiri su bračna para, pri čemu par s najviše problema nema svoju sobu. Susannah (Elena Brumini) i Trevor (Woody Neri) najneurotičniji su par. Ona s velikim problemom samopouzdanja, stalno u nekom od autosugestivnih treninga, on nemaran do te mjere da ljude stalno naziva krivim imenima. Opisima njihovih nesuglasica komad počinje, a čak i kada završava njihovim pomirenjem, nismo sigurni da će taj brak izdržati. Delia (Elvia Nacinovich) i Ernest (Bruno Nacinovich) Trevorovi su roditelji, braka uvelike izgrađena na međusobnim šutnjama i uzajamnom poštivanju mušica, više nego na sadržajnom razgovoru. Kate (Rosanna Bubola) i Malcom (Giuseppe Nicodemo) stažem su najmlađi bračni par (subotnja večer počinje proslavom njihova useljenja u novi stan), još zaljubljeni i zaigrani. Jan (Leonora Surian) i Nick (Giorgio Amodeo) savršen su spoj dvaju egocentrika koji se uzajamno razumiju.
  
  Osam tipova što su ih karakterno obogatili glumci, svatko prema svojoj mjeri. Riječ je o osam ravnopravnih uloga, gotovo kao da je Ayckbourn izmjerio da svi budu na sceni u jednakim omjerima. Sve smo ih redom već gledali u komedijama, a sada su, veseli i zaigrani, potvrdili komičnu crtu vlastitih glumačkih osobnosti. U rasponu od dobrodušnih roditelja koji su malo na svoju ruku, Elvie i Bruna Nacinovicha, do karikaturalnih Elene Brumini i Woodya Nerija. Svatko u publici pronašao je svoj omiljeni lik u Spavaćim sobama, ali jedan vrijedi istaknuti: Nick ima ukočenu kičmu, što znači da čitavu predstavu Giorgio Amodeo provodi ležeći, u krevetu ili na podu, a oduševljava način na koji je postigao da bude vidljiv i u toj glumački krajnje nezahvalnoj poziciji.
  
  Redateljica Paola Galassi, inače posvećena upravo komičnom kazalištu, pobrinula se da svaki par djeluje u dobroj ravnoteži unutar sebe, ali i u odnosu na druge. Sve tri sobe postavila je na scenu istovremeno, jednu iznad druge u cik-cak liniji, što je predstavi dalo specifičnu dinamiku i omogućilo vrlo jednostavne i efektne prijelaze iz scene u scenu. Uz podršku scenografkinje Rosarie Ricci, koja je svakoj sobi dala poseban karakter, te oblikovatelja svjetla Predraga Potočnjaka, ostvareno je zanimljivo vizualno rješenje predstave. Ricci je svoj doprinos vizualnom dojmu dala i kreirajući duhovite kostime kojima je podcrtala karaktere. Oscar Genovese, kao savjetnik za glazbu, dodao je i stvarne note tom sobnom orkestru.
  
  U riječkim Spavaćim sobama izostala je farsa što podrazumijeva grube šale za začin, ali je publika uz komediju nesporazuma, duhovite replike i odlične glumačke interpretacije provela ugodnu večer. Ipak, s obzirom na to da predstava sa stankom traje oko dva sata i petnaest minuta treba reći da početak djeluje razvučeno. Tijekom prvih pola sata publika gotovo da i nema smijeha. Nakon podužeg upoznavanja sa situacijom i likovima, nesporazum se događa u drugom dijelu koji teče brže, dok Susannah i Trevor jure kroz krevete svih soba. Ovo je druga predstava Paole Galassi s ansamblom Talijanske drame riječkog HNK-a – prošlu sezonu postavili su komad Somewhere City, a u objema predstavama dramaturga nije bilo (ili bar nije potpisan u programskoj knjižici). Možda bi dinamika predstave bila ravnomjernija da ga je ovoga puta bilo.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2011.

Piše: