Komedija iscrpljenih razloga

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Ray Cooney, Ministar pokvarenjak, red. Sulejman Kupusović

• 
  
  Gotovo na godišnjicu premijere Cooneyjeve komedije Kidaj od svoje žene i zatim početka sezone s predstavom Ženski turbo pop band, Kazalište Marina Držića iznova poseže za znanom kombinacijom, drugi put za Cooneyjem i treći put za redateljem Sulejmanom Kupusovićem. Već viđenim i, rekli bismo, dogođenim i odgledanim slučajem jasnih repertoarnih nakana, zazivanih alibija, očekivanog raspleta i predvidljivih posljedica. Usprkos respektabilnoj brojci od čak sedam premijernih naslova i vrlo frekventnoj sezoni dubrovačke profesionalne kuće koja, nadajmo se, tako iznova vraća svoje nekada važno mjesto u dubrovačku i izvanfestivalsku kulturnu ponudu, dio repertoarnog odabira, iako svjesno publici okrenut, kao da se opire ozbiljnosti nakane pa i nekih dosegnutih obvezujućih dosadašnjih prinosa iste kazališne kuće.
  
  U godinu dana dvije komedije istog autora ili jedna po sezoni, moglo bi se reći, igra je na sigurno i s predumišljajem kojoj je argument uspješnost i dvadesetak izvedbi predstave Kidaj od svoje žene također s, prvim dubrovačkim, Kupusovićevim redateljskim potpisom. Novi, na sceni Kazališta Marina Držića, uprizoreni Cooneyjev vodviljski nepretenciozni dramski predložak vješto dramaturški presloženih i raspoređenih ritmiziranih prizora koji koketira, dovodeći ih do apsurda, s preljubima, nevjerodostojnostima, korumpiranostima političara i ministarskih poroka i urušavanjem slike njihove ozbiljnosti i političke odgovornosti, Kupusović doslovno prepušta igri koja računa na glumačku energiju te brz i velik promet aktera u jednoj hotelskoj sobi u kojoj odsjeda ministar koji nakon tajnog susreta s ljubavnicom zaboravlja na sjednicu vlade. Napokon, vladina je sjednica tek izgovor za još jedan izvanbračni izlet i avanturu koja se, u takvom miljeu vlasti, često i podrazumijeva. Međutim, razvojem i kompliciranjem situacije i slijedom događaja koji ga zatječu, dovodi u pitanje nekoliko drugih bračnih i nevjerničkih koleteralnih žrtava koje će, kako to biva u sličnim vodviljskim prizivima, na kraju proći bez posljedica ostajući, u ovom slučaju, dijelom ministrova alibija.
  
  Uravnotežen prinos glumačkog ansambla s ponekim rijetkim iskoracima i potrebnim neočekivanostima vrijednost je i mana predstave u kojoj Zdeslav Čotić (Richard Willey), ministar u vladi, s puno energije i strasti gradi ono drugo lice političara punog poroka koje prepoznajemo sve češće ili, napokon, redovito i svakodnevno na žutim stranicama novina. Predanog sukreatora svog slučaja ima u Branimiru Vidiću (George Pidgeon), svom tajniku, i Gloriji Šoletić (Jane Worthington), tajnici i javno-tajnoj ljubavnici, a Izmira Brautović (Pamela), Hrvoje Sebastijan (Hotelski upravitelj), Edi Jertec (Ronnie), Marin Tudor (Konobar), Mirej Stanić (Sobarica), Helena Kovačić (Gladys) i Emerson de Souza Cruz (Osoba) tek su posložene nužne karikaturalne figure ove partije ljubavnih spletki u kojima su sve kombinacije i moguće i do apsurda ostvarive.
  
  Inzistirajući na ritmu, zaigranostima, brzini izmjene prizora i nepotrebnim zornostima i ponekim neukusnim isforsiranim detaljima koji bitno ne pridonose karakterizaciji likova, redatelj uspijeva ostvariti brzu i, po svaku cijenu, dinamičnu predstavu ali nedefiniranih i skicoznih glumačkih prinosa čestih egzaltiranosti koji ostaju tek u naznakama svoje svrhe i razloga u potrošenim nepotrebnim doslovnostima i karikaturalnostima. Brza izmjena slika, glasna sučeljavanja, tek naznačeni zapleteni odnosi u suigri aktera, koji naprosto nemaju ni vremena ni mogućnosti nametnuti svoje posebnosti, urušavaju one potrebne eventualne povode povremenih komedijskih sondiranja i razrađenijih rješenja ili razrješenja Cooneyjevih scenskih doskočica i dramaturških poigravanja.
  
  Tome pridonose i kostimografske naznake svekolikog šarenila Jelke Grljević, baš kao i redateljev scenografski površno kreiran ambijent sobe hotela teško vidljivih i opravdanih, u igri često potenciranih, inzistiranja na luksuzu hotela s četiri zvjezdice. Među nekoliko varijanti naslova prisutnim na domaćoj sceni, izvornom Cooneyjevom naslovu Pokvarenjak Kupusović dodaje i ono „ministar“ i tako, baš kao i doslovnošću i porukom s plakata predstave, inzistira i podilazi njenoj komercijalnoj preporuci, što je legitiman i mogući izbor i povod, kao što je neupitan i žanrovski odabir i repertoarno inzistiranje na komediji, ali daleko od potrebnih, očekivanih i stvarnih kazališnih pa onda i umjetničkih razloga, bez obzira na nepretencioznost i okrenutost publici predstave koja svoju svrhu i razlog sama sobom iscrpljuje.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 6. lipnja 2011.

Piše: