Temelji i nadgradnja
Trajnost čina. Zbornik u čast Nikoli Batušiću, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2011.
-
Na tristotinjak povećih stranica, u našem izdavaštu neuobičajenog knjižnog formata krajem siječnja iz tiska je izišao zbornik radova napisan u čast akademika Nikole Batušića (1938.-2010.), jednog od najznačajnijih i najcjenjenijih hrvatskih teatrologa čiji se široki spektar interesa u prepletanju inter- i trans-specijalističkih teatrologijskih proučavanja najtemeljitije usredotočio i uputio u dubinska seciranja i povezivanja razvedenih rukavaca na području povijesti hrvatske drame i kazališta.
Urednički trio (Boris Senker, Sibila Petlevski, Marin Blažević) u proslovu pojašnjava prvotne intencije i razloge nastanka zbornika. Planirani rođendanski poklon kojim su se članovi hrvatske sveučilišne i znanstvene zajednice željeli odužiti i zahvaliti akademiku, profesoru emeritusu, mentoru i kolegi Nikoli Batušiću za njegov osobit angažman i doprinos cjelokupnoj hrvatskoj kulturi, kroz dugotrajno pripremanje tekstova ometen je vremenom, a u njegovu je protoku slavljenik izgubio bitku sa životom. Kako kašnjenje ovakvih zborničkih izdanja nije hrvatska rijetkost, dobra namjera ne umanjuje smisao ni simbolički značaj izdanja koje okuplja tridesetak priloga autora različitih generacija koji su većinom izravno bili u bliskom profesionalnom kontaktu s Batušićem, kao i pojedinih drugih štovatelja njegova iznimno temeljitog, i za naše teatrološke prilike i domete sasvim iznadprosječnog znanstvenog i kulturnog djelovanja, o čemu, između ostaloga, zorno i relevantno svjedoče upravo tekstovi koje nam zbornik predočuje, sadržajno podijeljeni u tri odvojene tematske cjeline.
Prva skupina tekstova temeljitim analizama ili prikazom pojedinih odsječaka nudi stručan uvid u široko područje Batušićeva književno-znanstvenog stvaralaštva i interesa. Dunja Fališevac piše o izvanrednim Batušićevim doprinosima u analizama i tumačenju barokne drame i kazališta razotkrivajući njegova pionirska postignuća na tom polju kao višestruko plodonosna i značajna. O Batušićevim komparatističkim proučavanjima i komparativnim metodama piše Cvijeta Pavlović imajući u fokusu njegovu iznimno važnu knjigu studija Starija kajkavska drama iz 2002. godine. Batušićeve Studije o hrvatskoj drami (1999) predložak su opsežna eseja Nikole Vončine. Sibila Petlevski u radu naslovljenom Nikola Batušić - gavellolog, književnik i branitelj kulturne misije kazališta ocrtava temeljne odrednice Batušićevih gavelloloških studija te stilistička obilježja njegove memoarske proze videći u njoj impuls „autentična romanopisca“. Marin Blažević mapira i razmatra promjene u shvaćanjima pojma dramaturgije i njegova raspona kao i uočljive probleme u dramaturškoj izvedbenoj praksi.
Dvojstvo kao ishodište izvedbene ontologije kod Gavelle i Batušića promišlja Goran Pavlić. Boris Senker prikazuje kako se u tridesetogodišnje „žarište Batušićevih teatroloških istraživanja“ smjestio Miroslav Krleža te podastire i sagledava dosege analiza njegovih kazališnih lica. Dubravka Crnojević-Carić istaknula je osobitosti Batušićeva kulturnog djelovanja te protumačila osnovne principe njegova teatrološkog rada kao „spoj trajnog i suvremenog“. O Batušiću kao kazališnom kritičaru i osobitoj važnosti njegovih kazališnih prosudbi piše Igor Mrduljaš. Martina Petranović analizira položaj i značajke proučavanja likovnih sastavnica predstave u Batušićevim studijama. Brojne Batušićeve radove o zagrebačkoj dopreporodnoj kazališnoj povijesti analizira i tumači Lucija Ljubić. Posljednji prilog cjeline prikazuje seriju Batušićevih tekstova o kazališnom zakonodavstvu u Hrvatskoj Snježane Banović.Drugi tematski dio čine različiti znanstveni ili stručni radovi kojima je Batušićev rad poslužio kao poticaj ili temelj za nadogradnju, a započinje s nekoliko radova držićološke problematike. Lada Čale Feldman propituje već dugo vremena zanemarenu vezu plautina/darsiana skrenuvši pažnju na značajnu privrženost našeg renesansnog komediografa slavnom prethodniku, što se očituje na različitim razinama, te je potom razrađuje i detaljnom analizom „dubinske strukture“ Amfitriona i Arkulina uz pripomoć psihoanalitičke optike. Milovan Tatarin nudi novu interpretaciju jednog od najzagonetnijih tekstova naše književnosti, Držićeva Prologa Dugog Nosa, koja će nesumnjivo imati velik utjecaj na nova čitanja Držića. Iako autor iznosi prilično uvjerljivu i dobro argumentiranu tezu (umjesto dosadašnjih interpretacija prologa u političkom ključu, njegov se sadržaj razotkriva u kontekstu poetičkih implikacija), pojedini slojevi toga složena teksta i dalje ostaju nerazjašnjeni pa je i sama interpretacija, možda i nehotice, dijelom simplificirala njegovu višestrukost.
Luko Paljetak detaljno ispituje pojmove Njarnjasi i Sedmi muž te lucidno razjašnjava njihova značenja u Držićevu teatru. Mirko Tomasović u tekstu Kajkavski držićoidi slijedeći Batušića ukazuje na važnost starije hrvatske kajkavske dramatike te pobija mnoga površna gledanja struke u pogledu tog nedovoljno vrednovanog i istraživanog korpusa djela hrvatske kazališne baštine. Slijedi izvadak iz značajne studije Zorana Kravara o pojmu i tumačenjima baroka u hrvatskoj znanosti o književnosti. O recepciji Gerharta Hauptmanna na hrvatskoj modernističkoj pozornici i izvan nje iscrpno piše Marijan Bobinac. Aleksandar Flaker svoj je prilog zborniku posvetio bilješkama po sjećanju, ali i širem dokumentiranju nekolicine kazališnih predstava kojima je u europskim prijestolnicama nazočio.
Niz suvremenije tematike započinje tekstom Suzane Marjanić koja istražuje kiničku dimenziju performansa razlučujući i propitujući različite definicije i dodire srodnih izvedbenih pojmova. Analizu arhiviranja izvedbe u dvama projektima Bacača sjenki nudi rad Višnje Rogošić. Pavao Pavličić raščlanjuje i tumači Prizorišta Marinkovićeve proze pojašnjavajući razlike i značajke koncepcije eksterijera i interijera unutar Marinkovićeva romanesknog opusa.
Treća tematska cjelina okuplja nekolicinu tekstova osobnije i intimističko-biografske intonacije i naravi, koji Batušića ocrtavaju ne samo kao znanstvenika, kolegu, suradnika, profesora, savjetnika i sl., nego i kao specifičnu osobu. Tonko Maroević izložio je pjesnički dar spjevavši prigodni rođendanski sonet. Kroz formu osobnog pisma Branko Hećimović se, ne bježeći od emotivnosti, prisjeća vlastitih susreta, razgovora i druženja s kolegom i prijateljem. Na podlozi podataka iz Batušićeve knjige Na rubu potkove Nedjeljko Fabrio sastavio je Familijarij Nikole Batušića s petnaest kraćih biografija. Prilog Georgija Para uz popratni komentar nudi dosad neobjavljeno Batušićevo pismo potpore i ohrabrenja autoru u povodu njegova prestanka obnašanja dužnosti intendanta. Božidar Violić u tekstu Nikola Batušić, gospodin približava svoja iskustva i kontakte s Akademikom. Tekstom Karta za budućnost Antonija Bogner-Šaban pridružuje se krugu profesionalnih štovatelja Batušićeva djela zahvaljujući mu na ljudskoj i znanstvenoj potpori tijekom njezina dugotrajna istraživanja kazališne djelatnosti Ive Raića.
Dalibor Paulik u svom je prilogu skrenuo pažnju na Batušićevo pedagoško djelovanje posebice istaknuvši i rastumačivši značajke njegovih mentorskih vrlina i zasluga. O Batušiću kao profesoru piše Tena Štivičić razotkrivajući nekoliko zanimljivih anegdota te pojedine odlike njegovih predavanja. I na kraju, Krešimir Nemec, ponajprije topološki, a potom i stilski analizira pojedine segmente Batušićeve autobiografske proze zaključujući kako se autor knjige Na rubu potkove na ovom području pokazao „i književnikom i znalcem“. Na kraju se donosi kompletna bibliografija Batušićevih djela uz imensko kazalo bibliografije koju je priredila Jasna Ivančić te kratki Batušićev životopis.
Iako kritičko sumiranje priloga, nakon ovoga tek kratkog pregleda, ne može biti i nije glavna svrha ovoga prikaza, na osnovu prezentiranog može se zaključiti kako kvalitetom pojedinih priloga, kao i novim znanstvenim doprinosima ovaj zbornik metodološki raznolikih tekstova višestruko nadilazi dužno i kurtoazno odavanje počasti Nikoli Batušiću kao osobito zaslužnom intelektualcu, istraživaču i čovjeku te će zasigurno postati i važno referentno uporište nekim budućim teatrologijskim i književno-povijesnim traganjima, tumačenjima, dopunama i sistematizacijama čuvajući ujedno i trajnu uspomenu na jednoga od njezinih najvažnijih začetnika i osobito snažnog pronositelja.
© Ana Gospić, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2011.
Piše:

Gospić