Čudesno zrcalo

Baja Buf; autori: Sanja i Till Frühwal, produkcija VRUM i Špancirfest, Varaždin

• 
  
  Dok se u životnim svakodnevicama letvica očekivanja i ciljeva iz dana u dan podiže, kazališta za djecu sve više je spuštaju, usmjeravajući se sve manjoj, odnosno mlađoj publici kojoj se prilagođavaju sadržajno i izvedbeno. U toj kreativnoj igri između izvođača i malenih konzumenata ruše se zidovi i kazališne konvencije, a grade stalno novi svjetovi koji u dodiru igre, priče i  teatra tragaju za djetetom, u isto vrijeme učeći o njemu i od njega. U tom i takvom traganju i preispitivanju nastala je vrlo zanimljiva scenska igraonica Baja Buf, namijenjena bebama od dvanaest do dvadeset mjeseci, čiji koncept potpisuju koreografkinja i plesačica Sanja Frühwald i dramski glumac Till Frühwald, koji su uz Asher O'Gorman i Raphaela Nicholasa ujedno i izvođači. U diskretno, no čvrsto kontroliranoj igri uz četiri izvođača sudjeluje do osam beba koje se s izvođačima izmjenjuju u poziciji promatrača i promatranog.
  
  Sama ideja Baja Bufa naizgled je vrlo jednostavna i kreće od izmjene pozicija u kojoj bebe svojim pokretima i glasanjem daju izvedbeni impuls, dok ih izvođači oponašaju. Taj jednostavni koncept u izvedbenom se prostoru višestruko razvija te se dosljednost oponašanja pretvara u dijalog u kojemu upravo djeca vode glavnu riječ, razvijajući ga pokretom i zvukom. Ključnu ulogu u toj igri beba s vlastitom, pomalo grotesknom, preslikom, imaju izvođači koji vrlo promišljeno i diskretno pristupaju djeci, ne namećući im se, nego vrlo pažljivo osluškujući razvoj njihovog raspoloženja te se, kako igra ne bi prerasla u borbu, na vrijeme povlačeći iz pojedinog dijaloga i prelazeći na drugo dijete. U tom kontroliranom ogledalu bebe se suočavaju s vlastitim pokretom, uviđajući njegovu moć te postaju kreativni manipulatori u potrazi za stalno novim iznenađenjima kojima bi zaskočili ili možda prevarili svoju uvećanu kopiju.
  
  Upravo element manipulacije ključni je kamen spoticanja u predstavama otvorenim komunikaciji s malenim gledateljima. Ta manipulacija, umjesto oslobađanja i razvijanja, u pravilu koči dječju kreativnost, kontrolirajući je i  navodeći na mlin predstave. U Baja Bufu manipulacije djeteta gotovo nema, budući da cijela igra izvire upravo iz njegovog pokreta. Njezina sjena diskretno proviruje tek kroz izvođačeva uporna ponavljanja djetetovih pokreta koja provociraju nastavak igre, no to nimalo ne koči, nego potiče kreativnost malenih.
  
  Ta minimalizacija manipulacije otvara novo pitanje – je li ovdje uopće riječ o nekom obliku predstave ili tek didaktičkoj igri (što nimalo ne bi umanjilo vrijednost Baja Bufa)? Naizgled, pred nama se odvija dječja igraonica, no s druge strane ta igra sadrži sve elemente predstave – izvođače, publiku, dijalog i razvoj scenskih epizoda koje počesto kreću od diskretnog promatranja, a završavaju u uzvicima i pokretima koji na trenutke postaju skladni i(li) stilizirani. Potonje posebno dobiva na važnosti jer je rezultat prvenstveno dječje kreativnosti. Važan element je i svijest beba-izvođača da su promatrane. U publici, naime, sjede njihovi roditelji, kojih su bebe itekako svjesne, a čime cijela igra s uvećanim ogledalom postaje igra pred publikom, odnosno kazališni čin.
  
  Tako promatran, Baja Buf je mudar projekt koji najmlađe kroz njima jedini poznati oblik izvedbe – igru, bez vanjske manipulacije uvodi u kazališni čin, i to ne kao promatrače, nego kao aktivne izvođače koji pred publikom u koju imaju povjerenje razvijaju kreativnu izvedbenu igru sa čudnovatim zrcalom.
  
  © Igor Tretinjak KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2011.

Piše: