Pomalo morbidna zabavnost

Gradsko dramsko kazalište Gavela, Zagreb: Dubravko Mihanović, Prolazi sve, red. Oliver Frljić

• 
  
  Kao da se radi o starijem holivudskom filmu Jelena Miholjević, izvanredna interpretatorica glavnog lika Franje Rožić, u prvoj, uvodnoj sceni najavljuje kako će predstava koja slijedi biti prisjećanje na čitav Franjin život. No Frljić nikada nije bio blizak Hollywoodu i u njegovim predstavama sve bliješti od scenskih efekata kojima je smisao manje atrakcija a više neverbalna komunikacija. Njome izražavaju redateljeve stavove čak i više nego autorove. Moguće je doduše da je generacijska bliskost s nagrađivanim dramatičarem Dubravkom Mihanovićem (obojica su u srednjim tridesetima) približila i njihove svjetonazore, a i poimanje kazališta, pa da je to razlog da je prvi dio Prolazi sve fascinantan kazališni spektakl u kojem je autor teksta brzo i efikasno (uz povremeno vrlo efektne cinične ili crnohumorne dijaloge) nanizao prijelomne događaje većeg dijela Franjina života, od rođenja, prve ljubavi i njezina politikom uvjetovanog raspada, preko odlaska u partizane i oduševljenog građenja novog svijeta s istomišljenikom koji joj postaje i suprugom, do rođenja mrtvog djeteta, gubljenja ideala u vrijeme raskida sa Staljinom te raspada braka.
  
  Frljić se ovdje oslanja na tradiciju revolucionarnog teatra iz prvih godina Sovjetskog Saveza, ali i američkog mjuzikla, ostajući ipak prvenstveno na tragu vlastitog oblikovanja angažiranog kazališta. Spaja tako stripovsku dramaturgiju s plakatnim porukama i kontrastira je sa sugestivnim izborom glazbe uz višestruko ponavljanje posmrtnog marša, Rotine glazbe za Fellinijev Amarcord i šlagera Ive Robića. Potkrijepljena scenografijom kojoj je glavni element parket plesnog podija preko cijele pozornice, ta glazba kreira nostalgiju oprečnu tragičnim scenskim zbivanjima, u kojima je dramatičnost prvenstveno prenesena na scenski pokret u vrlo inventivnoj, ali i smislu predstave sukladnoj koreografiji Irme Omerzo.
  
  Brojan i vrlo kvalitetan glumački ansambl (Ksenija Pajić, Ivana Roščić, Dijana Vidušin, Antonija Stanišić Šperanda, Barbara Nola, Amar Bukvić, Enes Vejzović, Janko Rakoš, Filip Križan i Sven Medvešek), u kojem svatko vrlo uvjerljivo tumači po više uloga, ipak prvenstveno djeluje kao kolektiv koji silnom glumačkom energijom u trenutku stvara dojmljive obrise značajnih zbivanja prema kojima onda svojom nijansiranom glumom Jelena Miholjević profilira Franju kao izrazitu individualnost, tragičnu jedinku za koju nema pravog mjesta unutar gibanja masa.
  
  Sve to, međutim, funkcionira u potpunosti do dolaska Franje u dom za starije i nemoćne osobe, kada se vrlo brzo uočavaju slabosti teksta. Tu su svi likovi individualizirani pa se u prvom trenutku očekuje neka osobna drama ili bar kompleksnija slika starosti koja u suvremenom svijetu teško može pronaći neko mjesto dostojne egzistencije. Međutim, prave drame nema jer su svi likovi tek karikature kojima je prenaglašeno jedno svojstvo da bi se na dvojbeno komičan ili satiričan način ilustrirale neke teze koje ne prelaze razinu općih mjesta. U tom malom, zatvorenom svijetu preizravno se pokazuje neljudskost sustava, korumpiranost, izruguje poltronstvo prema europskim integracijama, bogomoljstvo, međunacionalni sukobi i tek Franja zahvaljujući svojoj posebnosti, a i glumi Jelene Miholjević, zadržava nešto ljudskosti i iskrenih emocija. Ostali se glumci s promjenjivim uspjehom trude udahnuti život jednodimenzionalnim likovima, a ni Frljić više nije tako nadahnut kao u prvom dijelu, tako da taj dio predstave ne prelazi razinu (pomalo morbidne) zabavnosti, koja tek u rijetkim trenucima nadmašuje standardne televizijske humorističke serije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. siječnja 2012.

Piše: