Prvak Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu Goran Grgić na dodjeli Nagrada hrvatskoga glumišta svratio je, zajedno s kolegicom Petrom Dugandžić, pozornost na moguće gašenje Kazališta KNAP na Pešćenici dižući svoj glas za spas toga kazališta, u kojem je Petar Veček napravio svoju posljednju predstavu, Amatere. Predstava je nominirana u kategoriji najbolje, a Goran Grgić i Petra Dugandžić osvojili su Nagrade hrvatskog glumišta za glavnu mušku, odnosno sporednu žensku ulogu u toj predstavi. Budući da je riječ o nagradi struke, njezina je snaga višestruka, jer dokazuje kvalitetu kazališta na Pešćenici.
Nagrađeni ste Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju ulogu u Amaterima Borivoja Radakovića i Petra Večeka u Kazalištu KNAP. Dobili ste nagradu za ulogu u malom kazalištu, a prvak ste HNK-a.
Moja nagrada kruna je suradnje Radakovića, Večeka i mene. Prije dvadesetak godina donio sam Borinu knjigu Pjeru i skrenuo mu pozornost na jednu pripovijetku iz te knjige koja bi se izvrsno mogla uklopiti u kabare koji je Veček u tom trenutku pripremao u Varaždinu. Ubacio je tu Borinu priču B.B.B. u predstavu i to je (u izvedbi Ljubomira Kerekeša) po njegovim riječima bila najuspješnija točka te predstave. Poslije te premijere njih su se dvojica dogovorili da Boro napiše dramski komad o navijačima Dinama i tako je nastao Dobro došli u plavi pakao. Zajedno smo radili Miss nebodera, za Miss svijeta i nakon nekoliko raznih suradnji s Večekom na drugim predstavama, razveselio me poziv da napravimo još jednu predstavu na Radakovićev novi tekst Amateri. Izgubili smo Večeka na sam dan premijere, ali nam je ostavio izvrsnu predstavu koja će, vjerujem, imati dug kazališni život. S istom energijom ulazim u svaku novu izvedbu. Svi mi uključeni u rad na toj predstavi bili smo otvoreni za kreativan razgovor, za nuđenja novih rješenja tijekom proba. Svima nam je bilo stalo da stvorimo zabavnu, čvrstu i kvalitetnu predstavu. Uloženi trud ne jamči uspjeh, ali stvara dobru podlogu za njega. Zahvalan sam svomu kazalištu što mi je otvorilo mogućnost igranja u KNAP-u. S druge strane, ta je pozornica neko vrijeme bila malom pozornicom HNK-a, pa mi je i na taj način bliska.
Apelirali ste protiv gašenja Kazališta KNAP, koje je stvorilo probran repertoar za djecu i odrasle, a publika puni dvoranu, pozornica je tehnički odlično opremljena… Što bi trebalo učiniti da se to kazalište ne ugasi administrativnom odlukom?
Siguran sam da u tom slučaju nije moguće nekog pojedinca optuživati za trenutnu pat-poziciju. Isto tako vjerujem da postoji dobra volja za rješavanje tog problema koji je na razini zakonskih odredbi. No moja je dužnost bila, kao svjedoka pozitivne i kreativne energije u KNAP-u, skrenuti pozornost na moguće gašenje kazališne produkcije u tom prostoru. Znam da su već postignuti i neki dogovori i to me ispunja zadovoljstvom.
U HNK-u ste Silbebrant u Krležinim Glembajevima. Kako reprizna, srednjoškolska publika reagira na predstavu?
Vito Taufer izvrsnom je, samozatajnom metodom, gotovo neprimjetno nas vodeći, od samog početka prebacio lopticu odgovornosti za izgovoreno na pozornici na nas glumce. Neumorno nas slušajući, uživao je u Krležinim rečenicama. Uporno je tražio da čuje svaku intenciju, svaku izgovorenu misao bogatih Krležinih likova i istinski je uživao u svakoj dobro odigranoj sceni. Rezultat je brza, moderna i hrabra igra koju publika prepoznaje i izuzetno dobro sluša. Ista je stvar i s mlađom publikom, koja je možda još i više iznenađena koliko im je Krleža s pozornice razumljiv i uzbudljiv. Predstava se u svakoj izvedbi izuzetno sluša i prati i zaista je i za nas uzbudljivo igrati je.
Započeli ste raditi kao docent na osječkoj Umjetničkoj akademiji, a sada i na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakvi su današnji studenti i kakva su njihova kazališna i umjetnička očekivanja?
Tu sam na samom početku: 16. strudenoga održao sam nastupno predavanje, upoznao sam se sa studentima i krenuli smo u zajedničko traženje biti ovoga našeg poziva. Kako je riječ o petoj godini akademije pokušat ću im biti odskočna daska, netko tko će im pomoći da brže preskoče prepreke koje će ih zasigurno čekati. Dogovorio sam suradnju s Kulturnim društvom Napredak. Oni imaju izvrstan prostor u Bogovićevoj ulici u Zagrebu i tu će ugostiti studenate u programu To sam ja i tako predstaviti svakog studenta sa zadnje godine studija. Dosadašnje iskustvo potvrđuje mi da vrijeme koje sam proveo sa studentima njima donosi dašak dobrodošle patine koju ja nosim sa sobom, a mene obogaćuje njihova otvorenost i vedrina.
Usporedo s radom u kazalištu glumite i u telenovelama. Kako se svi ti poslovi mogu spojiti u jednoj umjetničkoj osobnosti?
Takvi angažmani dobro dođu kao olakšanje, kao primjena zanata u formi koja se ne bi trebala shvaćati kao nešto što će ostati za vječnost. No ponajčeće se vječno repriziraju pa gledatelji dobiju dojam da smo duboko vezani za te serije. Svakako se nađe i u takvim dugotrajućim serijama kreativnih momenata i ponekad se može napraviti scena za koju si ponosan kako je odrađena, ali zbog brzine snimanja, kratkog isprobavanja i svega ostalog u takvim produkcijama moraš iskoristiti kazališno i životno iskustvo da ostaneš na razini korektnosti. Umjetnost je negdje drugdje. Ako se to kod gledatelja prihvati kao pozivnica za gledanje tih glumaca uživo, u kazalištu, onda ima smisla proći i kroz takvo iskustvo.
Kao predsjednik Hrvatskog društva dramskih umjetnika kakvu kazališnu godinu predviđate i kakvi su planovi Društva?
Izuzetno puno mladih ljudi završava akademije i puni su znanja i kreativne energije te sam siguran da će ta kvantiteta rezultirati novim snažnim predstavama. Zapravo sam i iznenađen novim naraštajima, koji vrlo brzo uzimaju sve konce u ruke i spremni su stvoriti novu kazališnu i društvenu stvarnost. Na nama je da ih podržimo, a nakon toga i da se priključimo, ako nas budu trebali.
Neko ste vrijeme često glumili na domaćem filmu, no protekle četiri godine rjeđe ste na filmskom ekranu. Kakav je hrvatski film danas i kakvo mjesto u njemu nalaze domaći glumci?
Imam osjećaj da se hrvatski film zaista budi. Ova godina u Puli možda će biti najbogatija novim naslovima. Osobno nisam u zadnje vrijeme bio prisutan s velikim ulogama, ali se pojavljujem u nekoliko filmova. Ivandin film Lea i Darija je pred zagrebačkom premijerom. Fleke Alde Tardozzija trenutno su u natjecateljskom program 40. FEST-a, a Papićev je Cvjetni trg u montaži. U svim tim filmovima pojavljujem se u manjim rolama, a značajniji će angažmani, vjerujem, doći kad za to bude vrijeme.
© Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 24. siječnja 2012.
