Dvostrukosti i podvostručenja

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Sofoklo & Co., Antigone / Antigona, red. Ozren Prohić

• 
  
  Sofoklov pjesnički rad, kako drži tradicionalna književna kritika, specifičan je i disparatan u odnosu na antičko tragičko naslijeđe, upravo iz razloga što u njegovim dramama radnju ne pokreće božanska volja i sila, nego prvenstveno oslobođena ljudska osobnost. Naglašeno, dakle, koncentriranje na oblikovanje karaktera likova kojima dominiraju u prvome redu ljudske osobine, tj. sve ono što ih određuje u kontekstu socioloških, političkih, bioloških, napokon, zemaljskih datosti – oduzima determinirajuću sastavnicu (tzv. božanski zakon) i omogućuje promišljanje sudbine tragičnoga junaka kao individue slobodne u donošenju vlastitih odluka. I to je, držimo, temeljno misaono polazište Antigone. Jer svi likovi – Kreont, Antigona, Izmena, Hemon, Euridika – sasvim slobodno biraju situacije u kojima im se, potom, i otvaraju mogućnosti djelovanja, a na temelju kojega, napokon, i izgrađuju vlastiti identitet. Sveprisutni takozvani božanski zakon represivni je i retardirajući moment kojemu je osnovni cilj sasvim formalističkoga karaktera – usmjeriti i dovesti dramsku radnju do njezine posljednje etape što se ima očitovati u sveopćem katarzičnom momentu. Valja, međutim, spomenuti kako je upravo tradicionalno proučavanje Sofoklove tragedije, ističući, dakle, ljudskost kao eminentnu pretpostavku egzistencije tragičnoga junaka, i otvorilo mogućnost svim suvremenim čitanjima ovoga komada.
  
  Spomenute je osobitosti u potpunosti svjestan i redatelj Ozren Prohić, koji u svojem promišljanju Antigone, i to ne samo Sofoklove nego i onih mnogobrojnih koje današnja povijest književnosti poznaje (otuda u navođenju autora teksta i nastavak & Co.) – vrlo inteligentno, na kalup antičkih dramaturških zakonitosti, nadograđuje mnogobrojnost varijanata specifičnih suvremenim interpretacijama te tragedije. Takav je, naime, projekt režijski zahtjevan i opasan jer s jedne strane, zbog bujice filozofsko-psihoanalitičkih tekstova kojima suvremena književna i kulturna teorija danas raspolaže, odnosno s druge poradi spomenuta niza varijanata te tragedije – ima potencijala zaokrenuti u stilski heterogeno tek puko teoretiziranje, a što bi rezultiralo potpunim krahom, kako režijskim tako, naravno, i glumačkim. No Prohić ipak poseže za obama navedenim momentima te ih spretno povezuje i prožima, ne odbacuje u potpunosti tradicionalni okvir, ali si dopušta slobodu u aktualizaciji suvremenosti.
  
  Netom spomenuto najavljeno je već i scenografskim rješenjima (scenografi: Stefano Katunar i Ozren Prohić), što, sugerirajući modernu varijantu kraljevskoga dvora stalno prisutna na sceni te zaobilazeći korištenje zastora – ukazuju na izravno nasljedovanje poznatoga antičkoga zahtjeva za jedinstvom mjesta. Produljenjem pak proscenija preko otvora za orkestar, glumačka je igra sugerirala interakciju s gledateljem te ukazala na sveprisutni kontrapunktni moment, tj. onu već spomenutu suvremenost. U tom nastojanju za pomirbom tradicije i suvremenosti valja sagledati i poziciju, odnosno ulogu kora, koji vizualno ipak nasljeđuje prvotno značenje – skupina plesača, pjevača i recitatora koji govore prvenstveno u svrhu komentiranja radnje u koju su uključeni na različite načine (Pavis). No temeljni je karakter kora u principu dvosmislen – s jedne strane njegova je snaga kultna i katarzična, a s druge pak ima zadatak proizvesti efekt začudnosti. U potpunosti svjestan činjenice kako se kor može održati i opravdati svoju scensku pojavnost samo u trenucima u kojima se više ne vjeruje u velikoga/značajnoga pojedinca, Prohić namjerno varira brehtovski intonirane songove, prvenstveno s namjerom onemogućavanja stvaranja naglašenoga emocionalnoga okvira. Postupkom priključivanja Tiresije (Alida Delcaro) koru razbija njegovu teoretsku poziciju te onemogućuje vladavinu ujedinjene vlasti. Na taj način ukazuje na dominaciju unutrašnjih suprotnosti koje upravljaju ljudskim sudbinama.
  
  Idejno-tematsku okosnicu na kojoj Prohić gradi predstavu nalazimo u onom hegelijanskom tumačenju prema kojemu Antigona predstavlja obiteljsko srodstvo i njegovo poništenje, a Kreont pak pojavni etički poredak i politički autoritet sazdan na univerzalnim principima. Kreontov, dakle, etički poredak podrazumijeva sferu političkoga učešća, ali istodobno i održivi kulturološki normativitet. Riječ je, naime, tek o okviru, sociološki intoniranom, što je teorijski održiv dok se u njega ne ukomponira problematika individue i njezine psihološke konstitucije. I spomenute je činjenice režija u potpunosti svjesna pa sociološki podtekst nadograđuje psihoanalitičkim čitanjem temeljem kojega Antigona inaugurira simboličko – sferu zakona. Međutim, taj zakon sada nije sociološke prirode, nego je temeljen prvenstveno na krvnom srodstvu što još nije zašlo u socijalnu sferu, a koju omogućuje tek nasilno prekidanje toga istoga srodstva.
  
  Riječ je o razini koja djeluje izvan političkoga, ali istodobno pretendira postati dijelom općeprihvaćenoga socio-političkoga diskursa. Moment je to koji, a poradi činjenice kako je Antigona zapravo porod incestuozna odnosa njezina oca/brata i njegove majke, onemogućuje egzistenciju, što svoju potvrdu traži i očekuje u reprodukcijskom činu. Iz toga je razloga Prohić i zamislio glavnu junakinju (Elena Brumini) kao modernu antitragičnu ličnost koja u kožnoj jakni i visokim čizmama ukazuje na apsurdnost vlastita biološko-sociološkog porijekla. Ruši tako konvencije što ih joj je odredila historija i to ne samo izgledom nego i načinom izgovaranja replika što ih karakterizira odmak, bijeg od uživljavanja i suživljavanja te proizvodi efekt očuđenja, objektivni odmak od potencijalne identifikacije s antičkom heroinom.
  
  Jednako tako, Antigonino konfliktno obiteljsko porijeklo potiče problematiku rodne, odnosno spolne prirode čovjeka, ponovno dotiče razinu socijalnoga te propituje s jedne strane pozicije koje nas određuje, a s druge one koje se od nas očekuju. Otuda i zanimljivo udvajanje Kreonta (Bruno Nacinovich, Elvia Nacinovich) što predstavlja konceptualizaciju dva tijela/dva identiteta jedne ličnosti i na taj način sugerira dvostrukost ne samo čovjekove psihološke prirode nego i načina organizacije društva uopće. Pozicija je to koja opravdava i bitno izmijenjen Izmenin (Rosanna Bubola) lik, koji upravo od Antigone preuzima postojanost, hrabrost, odnosno maskulini segment njezine osobnosti, što se u potpunosti uklapa u sveopće promišljanje glumačke igre koja je ovom predstavom uistinu pokazala zavidne rezultate. Nadalje, Prohić u predstavu unosi i izvatke teorijskih promišljanja Hegela, Freuda, Lacana, Weissmana, Butlera i Žižeka, kojima nije svrha tek ukazati na pluralizam teorijskih stavova o ovoj tragediji, nego pokazati dvostrukost čovjekova bivstvovanja uopće.
  
  Ta je dvostrukost osnova čovjeka, a zadatak mu je napustiti ga razrješenjem Edipova kompleksa, koji ga istodobno i priprema za interiorizaciju u društvo ponovno sazdano na podvojenim i paradoksalnim činjenicama, a o čemu ponajbolje svjedoči i sam Slavoj Žižek: „Nismo komunisti, ako je komunizam sustav koji je propao 1990... i zapamtite da komunisti još danas na vlasti upravljaju najokrutnijim kapitalističkim sustavom (u Kini). Ako smo komunisti, onda samo u smislu da brinemo o zajedničkim resursima – onim prirodnim i znanstvenim – koje sustav ugrožava...“ (iz programske knjižice). Zaključujemo, stoga, kako je ova riječka Antigona rezultat promišljena režijskoga postupka, koji je, varirajući klasični i moderni režijski postupak rezultirao na sceni interferiranjem tradicionalna i suvremenog razmišljanja o antičkoj tragediji, istodobno ostavljajući glumačkoj igri sasvim dovoljno prostora za vlastitu (anti)psihološku konstrukciju.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 26. veljače 2012.
  
  Sofocle & Co.
  Antigone / Antigona
  redatelj Ozren Prohić
  premijera 25. veljače 2012.
  autor Ozren Prohić, dramaturginja Laura Marchig, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, scenografi Stefano Katunar & Ozren Prohić, svjetlo Deni Šesnić, glazba Vlaho Prohaska, koreogaf Branko Žak Valenta, inspicijentica Lili Švrljuga, šaptačica Sintia Lacman
  izvode: Elena Brumini (Antigone), Bruno Nacinovich/Elvia Nacinovich (Creonte), Rosanna Bubola (Ismene), Giuseppe Nicodemo (Emone), Elvia Nacinovich (Euridice), Alida Delcaro (Tiresia), Lucio Slama (Una Guardia), Lucio Slama (I Glasnik), Leonora Surian (II Glasnik), Miriam Monica (III Glasnik), Leonora Surian, Miriam Monica, Alida Delcaro (Zbor)

Piše: