Rijetko viđeni promašaj

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Živko Nižić, Od Foše do Atlantide, red. Ivan Leo Lemo

• 
  
  Produkcija Zadarskog kazališta, koje odnedavno u nazivu nosi predznak "Hrvatsko narodno", zasigurno ne opravdava taj predznak s obzirom na to da su premijerne izvedbe i repertoarna politika u najmanju ruku dvojbeni. Povjeravanje režije gotovo isključivo dvojici redatelja (Ivan Leo Lemo i Dražen Ferenčina) ili, još drastičnije, vlastitom glumačkom tandemu, Jasni Ančić i Mirku Šataliću, sve je samo ne promišljanje suvremenog repertoarnog kazališta. Posezanje za lagodnim mediteranskim ili patetično-nostalgičnim predlošcima rezultiralo je u posljednjih nekoliko godina mnoštvom slabih i arhaičnih predstava. Jedno od rijetkih osvježenja na trulim zadarskim kazališnim daskama bila je adaptacija Stoše od Foše po predlošku Vlaha Stullija i u režiji Dražena Ferenčine.
  
  Kako je Stulli ipak dramatičar čija je farsičnost i naturalističko-skatološka estetika u svom vremenu bila sasvim neprimjerena, pa stoga i svježa, tako je i autor adaptacije Živko Nižić (sveučilišni profesor na Odjelu za talijanistiku Sveučilišta u Zadru) napisao sasvim neprimjerenu, ali, naprotiv, u svom vremenu potpuno izlišnu komediju Od Foše do Atlantinde, koja će uskoro ukoričena ugledati svjetlo dana u zajedničkom izdanju Sveučilišta i HNK-a Zadar. Dramski je to komad koji kombinacijom zavičajnog dekora, antičkih mitoloških referenci i suvremenih društveno-političkih aluzija opisuje sudar tradicije, predaje i globalne šizofrenije. Da, takve su, čini se, bile Nižićeve namjere. Ono što je uistinu jasno nakon gledanja zadarske praizvedbe spoj je gerijatrijske seksualne žudnje (naglašeno prenemaganje između starih jaraca i potentnih kurvica) i tričavih dnevno-političkih prepucavanja (Europska unija) te serviranje provincijalne bolje prošlosti u vidu nostalgije za lakšim vremenima. Nažalost, kao da takav predložak nije bio dovoljno sumanut, režija je povjerena Ivanu Leu Lemi, provjereno sklonom trash/kič/new-age pastišima.
  
  Nakon uspjeha sa Stullijem HNK Zadar s istim je ansamblom uspio nepotrebnim sapunjarenjem zaprljati sve ono što je bilo dobro u adaptaciji. Ponavljanjem matrice drugi put dijalektalno etnografske specifičnosti uparene s Leminom trash estetikom i propagandnim vizualnim identitetom, poprimaju kičoidnu dimenziju. Glumački ansambl podijeljen je na mlade i stare i njihove infantilno dosadne duele. U prvom taboru Jasna Ančić kao Stoše klasično je patetična i kao da posljednjih pet godina igra istu ulogu. Njezin stalni partner u HNK-u Zadar, Mirko Šatalić, nije ulozi Šime podario ništa specifično i izvan očito uskog glumačkog habitusa, koji su Zadrani stalno prisiljeni gledati. Česta je gošća produkcija u Zadru i Žana Bumber, koja je ulogu Dore de Pan odigrala u maniri čitaće probe na Akademiji dramske umjetnosti, dok je jedino zrnce energije pokazao Ivica Pucar u ulozi agenta Stevena.
  
  Gerijatrijska požuda Notaja i Mimija, koje portretiraju Valter Šarović i Mimi Zadarski kao stari prdonje, udvojena je s arhetipskim dalmatinskim kurvama (Ivana Begović, Martina Thomas i Dunja Ercegović), što je trebalo rezultirati klasičnom komikom, no u rukama Leme i Nižića sve što je verbalno i vizualno predstavljeno poprima obrise kičoidnog malograđanskog neukusa. Očito je to redatelju i bila namjera, dok je dramatičar, naprotiv, u pokušaju podmirenja eklektike postao žrtva vlastite požude (pojavljivanje Zeusa, limene glazbe, lokalnih, mediteranskih i antičkih mitologema, aludiranje na studentice i potenciju itd.).
  
  Teško je ne oteti se dojmu da je riječ o najgoroj predstavi HNK-a Zadar posljednjih desetak godina (konkurencija je jedino Nije bila peta, bila je deveta u režiji Mirka Šatalića). Lemina kičoidnost i Nižićeva trash dramatika rezultirale su rijetko viđenim kazališnim promašajem.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 3. travnja 2012.
  
  Živko Nižić
  Od Foše do Atlantide
  redatelj Ivan Leo Lemo
  premijera 20. veljače 2012.
  scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, glazba Nebojša Lakić, oblikovatelj svjetla Ivo Nižić, koreografkinja Martine Thomas, inspicijent Mišo Kamber, izrada scenografije i rekvizita John Čolak, izrada kostima Vernada Stipaničev
  izvode: Jasna Ančić (Stoše od Foše), Mirko Šatalić (Šime), Žana Bumber (Dora de Pan), Antonela Grubić (Perka), Ivica Pucar (Steven), Anđela Ćurković-Petković (Gracijela), Vinko Radovčić (Zeus), Venci Jurin (Venci), Mimi Zadarski (Mimi), Valter Šarović (Notajo), Ivana Begović, Martine Thomas, Dunja Ercegović (Prostitutke)
  glazbenici: Dražen Habuš (truba), Edi Ivanov (truba), Marino Perović (klarinet), Ivan Matešić (tuba)

Piše: