Šuma glazbom zaluđena

Dječje kazalište Dubrava, Zagreb, i Gledališče Glej, Ljubljana: Luda šuma (prema motivima basni Sergeja Kozlova), red. Peter Kus

• 
  
  Šuma iz naslova nove predstave u Dubravi nije samo luda, ona zvecka, pjeva, šumi, šuška, svira, zvoni... Svaki lik i rekvizit koji se pojavi napravljen je od prirodnih, ponekad i očigledno upotrebnih predmeta, kojima je pridodana mogućnost sviranja, što znači da je pretvoren u originalan, neobičan instrument koji istovremeno fukcionira i kao glazbalo i kao lutka koja odlično izgleda i može se fino animirati. I dok scenom dominira veliko svirajuće stablo, gusjenica je harmonika, vjeverica demižonka šuškalica koja ima i trubicu, jež je napravljen od bubnja i tikvice...
  
  Jednostavnost čiste ideje besprijekorno je provedena od početka do kraja. Priča je, baš kao i govor, u potpunosti potčinjena očaravajućem zvuku i inspirativnoj slici. Pa se onda vrlo malo govori, a događanje je svedeno na sitne susrete šumskih životinja (gdje se raspoznaje tekstualno polazište u pričama ruskog pisca Sergeja Kozlova), objedinjene tanušnim okvirom protoka godišnjih doba, koji pak otvara prostor za daljnju igru s jesenjim suhim lišćem, pahuljama što padaju, zvijezdama koje zvone... I tu bi se možda moglo, kao jedina mala zamjerka predstavi, reći da je upravo segment priče mogao biti samo malko jači. Jer djeca u pravilu vole priču, ona im drži pozornost, vodi misao i pojačava doživljaj.
  
  Četvero glumaca, odjeveno nenametljivo poput zelenih šumskih vilenjaka, opslužuje sve te udaraljke, žice, trubice, zvona, gongove, bubnjeve, šuškalice, koristeći pri tom i prste, pljesak, glas... Istovremeno superiorno vladaju i animacijom tako da su minijature koje nastaju precizno napravljene i često duhovite, poput stonoge koja se rastavlja i sastavlja, a složena je od različitih zveckalica, pri čemu svaka zvečka ima svoj zvuk.
  
  I dok scena živi nekim pulsirajućim, unutrašnjim životom, dok sve, kako to kaže pjesnik, zuji, zveči, zvoni, zvuči, gledatelj se može prepustiti miru, otvoriti doživljaju. Kad bih je morala u jednu riječ opisati, rekla bih da je Luda šuma meditativna predstava. I možda je takva impresija osobna, ali sigurno je točno da ova produkcija izlazi van uobičajenih kanona našeg kazališta za djecu, pa bi se i bez pogleda na program dalo naslutiti da je riječ o nekom obliku međunarodne suradnje. U ovom je slučaju praktički čitav autorski tim uvezen iz Slovenije, a predstavu koprodukcijski potpisuje i ljubljansko Gledališče Glej. Na slovenskoj sceni ovakva vrsta uprizorenja nije potpuna novost (uostalom, upravo se ključni autor i ove predstave, Peter Kus, proslavio takvim istraživanjima), ali domaća ju je publika do sada mogla vidjeti samo na festivalima. 
  
  Luda šuma ne zavodi, ne šarmira, nije površna, ne razbacuje se efektima, gegovima ni doskočicama, ne poučava niti pametuje. Ona traje. Vjeruje u samu sebe pa ne mora biti ni blještava ni šarena ni glasna. I premda je čitava izgrađena na glazbi, zapravo je tiha. Mirna. Što znači da stignemo čuti i vlastite misli. A i djecu čije žvrgoljenje lijepo otkriva što ih najviše zanima – prepoznavanje onoga što gledaju. I to jest njihov primarni zadatak, prepoznati viđeno, jer nema ovdje ni trunke doslovnosti, i prepustiti se živoj, uzbudljivoj glazbi koja nastaje kao čarolijom iz čudnih predmeta, neobičnih likova, živog stabla, zvjezdica koje zvone i pahulja koje zveckaju. Izuzetna likovnost i krasan zvuk, spojeni vrhunskim artizmom, odmiču nas od običnog, a od malenih gledatelja traže napor aktivnog gledanja, koji je onda i prikladno nagrađen, radošću razumijevanja i veseljem doživljaja.
  
  © Iva Gruić, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2012.
  
  Luda šuma
  (prema motivima basni Sergeja Kozlova)
  redatelj Peter Kus
  premijera 13. svibnja 2012.
  koncept i glazba: Peter Kus, tekst i dramaturgija Ajda Rooss, likovno i grafičko oblikovanje Kaja Avberšek, glazbeni instrumenti Peter Kus, Darko Korošec, kostimi Iztok Hrga, svjetlo Borut Bučinel
  izvode: Andrea Giordani / Marija Kolb, Bruno Kontrec, Yaniv Shentser, Ivan Štrok

Piše: