Kako vam drago

Riječke ljetne noći: Riječke ljetne noći, HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Festival Grad teatar Budva, Carlo Goldoni, Gostioničarka Mirandolina, red. Jug Radivojević

• 
  
  Riječke ljetne noći i renesansa se vole već niz godina u komediji Lukrecija o' bimo rekli Požeruh, uronjenom u more na plaži Glavanovo. Pučka komedija u suvremenom redateljskom čitanju, uz otkrivanje specifične scenske lokacije, bila je formula za uspjeh 2007., formula koju je vrijedilo ponovno iskušati. Renesansa, Carlo Goldoni, Gostioničarka Mirandolina, nova scenska lokacija pred konobom u riječkom starom gradu, pučka komedija u čitanju redatelja Juga Radivojevića – predstava je u riječke publike izazvala toliko zanimanje da su dodane dvije izvedbe više u odnosu na planirano.
  
  Iako je riječ o koprodukcijskom projektu riječkog HNK, Riječkih ljetnih noći i Festivala Grad teatar Budva, pa je prva premijera odigrana u Budvi još sredinom lipnja, predstava je mišljena upravo za specifičnu riječku lokaciju u Ulici Šime Ljubića. Konoba La Grotta nazvana je Kod Mirandoline, a gledalište je s tri strane zatvorilo prostor privremene ljetne terase na kojoj se odvija radnja. Uz scenski, tu je i rublje koji se doista suši na prozorima, a atmosferu vrele ljetne noći dopunio je miris punjenih paprika, svađa iz jednog i ton televizora iz drugog obližnjeg stana. Temu oslobađanja od inhibicija naglašava i voajersku strast u publici potiče činjenica da je ta Konoba od dvadesetih godina prošloga stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata, za talijanske okupacije, bila najpoznatiji bordel u gradu. U njega su dolazili uglavnom kapetani, što mjestu daje i prizvuk ekskluzivnosti.
  
  U konobi se kroz vrijeme, bar na prvi pogled i nema što promijeniti: stolovi, stolci, vitrina, čaše, vino... i džuboks u kutu. Glazbena kutija puna je, u izboru redatelja, yu-hitova iz sedamdesetih, a tekstovi vrlo izravno komentiraju tijek radnje, asocirajući komična, nostalgična, ironična i melankolična raspoloženja. I kostimi izravno asociraju na sedamdesete, a žanrovski okvir komedije omogućio je Manueli Paladin Šabanović veselu igru bojama i oblicima, pa i duhovito pretjerivanje, koje ne prelazi u grotesku. Najbolji je primjer koliko su kostimi pomogli glumcima, Alen Liverić koji sporednu ulogu vitezova sluge igra s minimumom geste i mimike, a ipak izaziva smijeh kod svakog pojavljivanja. Kostimi i izbor glazbe glavni su elementi kojima je komedija iz 1753. transponirana u idilu sedamdesetih. U vrijeme koje asocira oslobađanja različitih vrsta te ljubav i mir, pa zapravo odlično korespondira s bezazlenom, dobrodušnom i pomirljivom renesansom.
  
  Vitezovi u sedamdesetima ne nose mačeve, ali jako dobro znaju gdje je kome mjesto u postojećem socijalnom okviru. U tom smislu dramaturginja Magdalena Lupi Alvir i redatelj Radivojević nisu imali potrebu prepravljati Goldonijev predložak ili jezično osuvremeniti prijevod Morane Čale, ali je autorska namjera ipak bila nešto složenija, pa je renesansna ironija prerasla u tragediju. Dramaturški vrlo logično, ugodno druženje aktera u gostionici prerasta u supijani obračun u kojem će, baš kako to u životu biva, netko i nastradati. Ne od „mačeva viteških“, već puno prizemnije, grublje i krčmi primjerenije: kada shvati da Mirandolina neće biti njegova, Vitez od Ripafratte u nemoćnom je bijesu hvata za kosu i njenom glavom udara u džuboks. U antiklimaksu posljednjeg prizora akteri sjedaju na stolce pogleda uprtih u publiku - voajeri moraju preuzeti odgovornost za šutnju kojom svakodnevno pristaju na nasilje, individualno, obiteljsko ili društveno, kako vam drago.
  
  Glumački ansambl trudio se Goldonijevim likovima dati pečat svagdašnjeg. Igor Đorđević u ulozi Viteza od Ripafratte izvrsno je interpretirao cijeli raspon svog lika koji od distancirana ženomrsca postaje opsjednut Mirandolinom. Dodao je Đorđević pravu mjeru prepoznatljive neuroze u kojoj je distanciranje zapravo zaštita od emotivnih povreda. Dok se njegova muka razvija, toliko je simpatičan i smiješan da izaziva sažaljenje, ali kao pravi kompulzivac koji se ne snalazi u ogromnoj količini emocija što su ih oslobodile ljubav i strast, završava kao nasilnik. Marija Vicković kao Mirandolina bila mu je solidna partnerica. Izgledom više cura iz susjedstva nego  stereotip jedre gostioničarke ova je Mirandolina na svojoj koži utvrdila da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Njezin odnos prema Markizu, Grofu, a dijelom i Fabriziu određen je isključivo pragmatičnim razlozima uspješnog poslovanja gostionice. Motivacija njezina odnosa prema Vitezu ipak nije potpuno jasna. Uz čisti ženski inat i osvetoljubivost koju provocira mizoginija te mogućnost da joj se taj muškarac ipak sviđa, seksualno revolucionarne sedamdesete otvorile su pomak prema situaciji u kojoj Mirandolina može osloboditi Ripafrattu njegove najgore noćne more i otvoriti ga za neke buduće ljubavne odnose. U interpretaciji Vicković ima svega toga, ali bez prave strasti bar za jednu od emocija.
  
  Grof od Albafiorite, Damir Orlić sjajno se zabavljao kreirajući skorojevića, a Draženu Mikuliću, osiromašeni Markiz od Forlipopolija, uspjelo je ostvario još jedan lik u nizu njegovih originalnih gubitnika. Glumice, Tanja Smoje i Anastazija Balaž Lečić, vješto balansiraju na rubu karikature. Voli li sluga Fabrizio, Jasmin Mekić, više sebe, Mirandolinu ili sigurnu budućnost kao njen suprug, ostalo je nejasno.
  
  Ukupni je dojam vrlo dobar, iako je tempo predstave bio ponešto neujednačen. U komediji koju igrate u neposrednom kontaktu s publikom teško je igrati pred polupraznim gledalištem, a to se, na žalost, dogodilo na riječkoj premijeri vjerojatno stoga što nisu iskorištene sponzorske ulaznice. Gostioničarka Mirandolina iz riječkog starog grada tehnički je pučka komedija koja jest osvježila Riječke ljetne noći, ali unatoč smijehu ostavlja čudan okus u ustima.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 24. kolovoza 2012.

Piše: