Što je uopće istina?

Montažstroj, Zagreb: Generacija 55+, red. Borut Šeparović

• 
  
  Izvedbom u Rijeci 1. listopada završava je ciklus predstava Generacija 55+ Boruta Šeparovića i njegova Montažstroja. Tijekom četiriju izvedaba (23. i 24. rujna velika dvorana KD Lisinski, 26. rujna INK Pula) sniman je dokumentarni film koji će se zvati Potrošeni. Od svibnja 2012. godine u Centru za kulturu Trešnjevka i u MCUK-u pripremao je izvedbe pozvavši na suradnju ljude starije od 55 godina. Odazvalo se i dvoje profesionalaca: glumci Miljenka Androić-Marić i Žarko Potočnjak. Sama predstava strukturirana je u tri dijela. Prvi, najkraći, odvija se u dvorani. Izvođači sjede u publici, u krupnom planu snima ih kamera i projicira njihovo lice na veliki ekran. Imaju tek nekoliko sekundi da kažu svoju asocijaciju o (svojoj) smrti.
  
  Slijedi drugi dio. Jedan po jedan izvođač penje se na pozornicu, dok kamera snima i mikrofon bilježi glas, oni nakon odbrojavanja dobijaju točno onoliki broj sekundi, koliki je broj njihovih godina, da opišu najvažniji i najbitniji trenutak u svom životu. Naposljetku, treći dio predstave pretvara cijelu dvoranu u politički skup. Sudionici sjede na pozornici, jedan po jedan izlaze za govornicu, i u diskursu političkog mitinga, progovaraju o tome što (ni)su učinili i što bi trebalo učiniti da se popravi svijet i njihova mikrosredina. Među njima su i mlađe osobe koje žustro i kratko negodovanjem reagiraju na pojedine izjave o mladoj generaciji. Na pozornici se pojavljuje i izvođačica, koreografkinja, koja je s njima radila vježbe pokreta i opuštanja. Na licu joj je maska smrti, to je i završnica predstave u kojoj svi složno posvećuju pozornost svom tijelu, razgibavaju ga...
  
  Najstariji izvođač (87 godina), stepao je i jednom trenutku se srušio. Redatelj (Šeparović), koji cijelo vrijeme preko razglasa daje upute i usmjerava zbivanje, zatražio je da se zaustavi odbrojavanje, ekipa snimatelja i tehničara dotrčala je na pozornicu, pozvan je liječnik... No, ispostavilo se da je to tek dio predstave i izvođač se zdrav vratio u predstavu...
  
  U projekt je krenulo 99 izvođača, ostalo ih je 44, po svojoj volji su izlazili ili ostajali. „Nikad nismo bili ovako brutalno iskreni.“ – poentirao je gospodin arhitekt koji je, iako u dobi 84 godine, najviše govorio o budućnosti, manje se bavio onime na što se ne može utjecati: a najmanje je govorio o prošlosti. Pripovijedao je o tome kako si je prije dvije godine projektirao i dao izraditi nadgrobnu ploču, sad mu je želja da završi cijeli spomenik koji će odisati umjetnikom kojem se najviše divi: Mondrijanom. „Niti socijalizam, niti kapitalizam ne nude recept za budućnost, nužno je izmisliti nešto novo“, rekao je taj gospodin.
  
  Snažan se suodnos dogodio između naturščika i dvoje profesionalaca. Iako je dugo nismo vidjeli na pozornici Miljenka Androić-Marić zračila je snagom kao i Potočnjak čije su oči žarile... No, kao je da predstava upravo postavila i to pitanje: može li se profesionalcima vjerovati? Imaju li oni svoje suze i svoje priče ili su ih tek vješto oblikovali za ovu prigodu... Što je uopće istina? Što je istina u suvremenom medijski premreženom svijetu?! Ima li je uopće? Može li je se doseći Je li istina to da u prvom dijelu publika pokazuje snažnu empatiju prema izvođačima, a u drugom dijelu koji se pretvara u propovijed s političke pozornica, po odobrenju redatalja, masovno napušta predstavu? Svjetla uperena u tom trenutku u publiku, kamere koje to snimaju, sve je to slika nas i toga koliko traje naše suosjećanje. I to će zabilježiti film i bit će silno uzbudljivo na njemu spoznati koliko smo i sami Potrošeni gledajući Generaciju 55+!
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 1 listopada 2012.

Piše: