Tjelesni teatar pobunjene mladosti

Gradsko kazalište mladih Split: Maja Pelević, Narančina kora, red. Jelena Posavec Tušek

• 
  
  Prva ovosezonska dramska premijera u Gradskom kazalištu mladih Narančina kora beogradske dramske spisateljice Maje Pelević u adaptaciji i režiji mlade splitske glumice i redateljice Jelene Posavec Tušek izvedena je 27. rujna u Teatrinu. Redateljičin prvijenac izveo je mladi glumački ansambl, glumica GKM-a Vanda Boban i studenti IV. godine glume Umjetničke akademije u Splitu: Bojan Brajčić, Sara Ivelić i Marjan Nejašmić Banić. Riječ je o scenskom tekstu koji obiluje kabaretskim pasažima, pa su za glazbeni tekst i kompoziciju odlično odabrani frontman i članovi popularne splitske grupe TBF Saša Antić i Luka Barbić. Ovaj band koji je najoštrijim skalpelom secirao društvene i političke anomalije u posljednjim desetljećima hrvatske stvarnosti nije debitirao u stvaranju scenskog teksta već su kao članovi amaterske glumačke skupine Odron još 1997. postavili  predstavu Baš beton i stupovi društva u središnjoj kazališnoj kući u Splitu. U suradnji s istim redateljem Ivicom Buljanom TBF osmišljava glazbu za predstavu Garaža koju bend izvodi kao izvaniluzionistički dio predstave, a Aleksandar Antić i Mladen Badovinac bili su i glumački angažirani. Predstava koja je premijerno izvedena u ZKM predstavila se i u njujorškom kazalištu La Mamma na Manhattanu.
  
  Komedija Narančina kora problematizira, kako programski tekst precizno formulira, pretenzije suvremenog čovjeka za idealnim uniformiranim izgledom. U dvadesetak slika naslovljenima Oslobodite se narančine kore, Spremna na sve, Deset pravila za savršen celulit, Muškarci vole vjerne žene, i druge, ta komedija razotkriva poruke začahurene u najmoćniji medijski lobi propagandnoga materijala te na vrlo duhovit način prokazuje sustav društvene kontrole i punktove pripadajuće moći.
  
  U tom sustavu posebna je pozornost posvećena rodnoj problematici, ženskom identitetu i idealu ženske ljepote. Taj idealni ženski lik kroz povijest i onda kada je obožavan permanentno je bio subalteran, a  mijenjao se kroz stoljeća, pa je još sedamdesetih godina 20. stoljeća Slobodan Šnajder u svojoj drami Držićev san vrlo duhovito parodirao  petrarkistički ideal brojive renesansne ljepote  gdje se torturi uljepšavanja podvrgava neka crnokosa slavenska vila kako bi se preobrazila u plavokosu ljepoticu djeljivu s brojem tri. Takva se metamorfoza nije dojmila pastoralne vile, pa je ona lamentirala pod primitivnim instrumentima kozmetičkih pomagala. Upravo je i protagonistica Narančine kore u izvedbi Vande Boban izgovarala svoj lament u vrlo histeričnom, pa pomalo i inervantnom tonu predočavajući na vrlo realističan način muke brojnih naših sugrađanki koje sate i sate provode u mirisnim izbama wellness centara, operacijskim dvoranama estetske kirurgije, kozmetičkih i inih salona za uljepšavanje.
  
  Pritom su vrlo efektini duhoviti rekviziti predimenzioniranih injekcija, pinceta i masažera koje je izradio Mario Leko a sve prema iskustvima comedia dell’arte. Pomami za idealnim silikonskim izgledom nisu odoljeli ni špiljski lovci, pa su mnogi među njima pivske čaše i tekme zamijenili iscrpljujućim treninzima u zagušljivim teretanama, a bome i u kozmetičkim salonima. Popularno zvani metromuškarci koji mijauču i kao modni mačci takmiče se sa svojim partnericama u obimu struka, pa je danas nekadašnje diviniziranje božanske Laure i Beatrice potpuno potisnuto da bi današnji metroman u svojoj partnerici vidio konkurenta u velikoj utrci za hermafroditskim idealom.
  
  Vrlo jednostavan ali vehemencijom nabijen dramski tekst koji dramatizira egzistenciju jedne neprilagođene žene obojen je i autobiografskim elementima jer ona je „pisac, a ne spisateljica“ kako izgovara Vanda Boban na sceni, a da bi autor secirao karakteristike mase i njezine moći mora se izdvojiti iz njezinog sustava. Na taj način implicitno se propagira i subverzivan odnos prema mirišljivom ženskom pismu, pa se začudno i danas iako s ogradom takav termin upotrebljava u sveučilišnoj i književnoznanstvenoj praksi. Tim više što je još Katarina Patačić iz davnog 18. stoljeća poslije bila optužena za plagijat jer da je njezina poezija napisana muškim glasom pa joj zbog toga treba zanijekati autorstvo. I danas se nađe pokoji troglodit-pisac koji je spreman autorici zanijekati identitet utisnut u njezin tekst. Ovaj je scenski tekst svojom tjelesnošću, glazbom i izgovorenim replikama nabijen mladenačkom subverzijom prema nastojanjima moćničkih lobija da građana transformiraju u čovjeka-masu, mediokriteta pokornog trenutnim trendovima koji su zapravo marionetski i manipulatorski končići na drvenom tijelu svevremenskog Jorika.
  
  Kroz povijest su se mladenačke parole i pobune poistovječivale s ludošću, pa su se ta dva termina nerijetko homonimski upotrebljavala. Pritom se je zaboravljalo da su upravo revolucije predvodili mladići a ne senatori, da su svijet popravljala neka djeca cvijeća, pa i proljeća. Stoga nije na odmet citirati A.G. Matoša koji je vječnu zabludu o ludoj mladosti ispravio: „Mladost nije ludost, već naglost“. Upravo Matoševim riječima i u Kamovljevu duhu treba pozdraviti ovaj mladenački dramski tjelesni pokret u kojem su se parodirali ne samo rodni problemi, mediokritetski sugrađani nego i glazbeni i medijski žanrovi. Ova izvedba pokazala je koga i zašto uprava kriznog Splita treba subvencionirati.
  
  © Viktoria Franić Tomić, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2012.

Piše: