Mehanizam koji pokreće

Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Lutka, red. Mladena Gavran

• 
  
  Znanstveno fantastični motiv žene androida čest je posebice na filmu, ali se nerijetko može naći i u književnosti i kazalištu u rasponu od komedije koja karikira mehaniku lutke ili muške snove o totalnoj dominaciji nad partnericom preko drame odnosa prema drugačijem do horora gdje žena robot uništava muškarce ili akcijskog žanra u kojem dolazi do pobune nezasluženo omalovažavanih bića visoke umjetne inteligencije. Miro Gavran u svojoj je Lutki međutim prilično udaljen od takvih odrednica.
  
  Protagonist njegova novog komada, praizvedenog prije nekoliko mjeseci u New Yorku, tridesetdevetogodišnji je Marko, kojeg je ostavila partnerica nakon šestogodišnje veze jer nije s njom želio imati dijete niti je želio bilo kakve promjene u vezi kojom je bio zadovoljan. Tek nakon tog rastanka Marko počinje osjećati prazninu i snažno patiti, a da bi se toga oslobodio, prijavljuje se na natječaj za dobivanje probnih primjeraka najnovije lutke koja bi trebala postati idealna zamjena za ženu, jer je smišljena da služi muškarcu i zadovoljava sve njegove prohtjeve kao ljubavnica, domaćica, kuharica... Marko je jedan od dobitnika u tom natječaju u kojem su kandidati morali opisati razloge zbog kojih žele lutku.
  
  Predstava počinje u trenutku kada Marko treba otvoriti neki neobičan poveći svijetleći predmet koji jedini na sceni (koju je, kao i kostime, funkcionalno uobličila Jasmina Pacek) djeluje bar donekle futuristički. Jednostavno preseljiva (što je bitno za gostovanja) scenografija sastoji se od realističnih elemenata pa su tako oslikane i cigle koje tvore zidove Markova stana. Oni su postavljeni paralelno s rubom proscenija, a to uz otvaranje prolaza neophodnih za nesputano kretanje interpreta ukazuje i na stilizaciju u organiziranju scenskog prostora. A da se ne radi samo o naznaci različitosti teatra i života pokazuju i dva velika prozora na jednoj od tih stijena, iza kojih se vide vlakovi na kolodvoru. Ti su starinski vlakovi predstavljeni crno-bijelim fotografijama, što je već samo po sebi značajan odmak od preslikavanja stvarnosti, ali je njihova pripadnost prošlom vremenu i kontrast svijetlećem predmetu iz nekog budućeg vremena u kojem je dostavljena žena-robot, što upućuje na to da će se predstava baviti odnosima koji nisu vezani za neko određeno vrijeme.
  
  Tu po svemu ženi nalik lutku – kojoj Marko mora dati ime (odabire Stela) da bi profunkcionirala – zamislila je i konstruirala znanstvenica koja joj je uz visoku inteligenciju programirala i vlastita iskustva sa suprotnim spolom. Lutka je doista konstruirana da bi pružila muškarcu zadovoljstvo, i to ne samo seksualno, povećano njezinim izvanredno atraktivnim izgledom, nego i razumijevanjem. Ona je programirana za složen i kvalitetan odnos, ali njeno ponašanje ovisi o načinu na koji se muškarac odnosi prema njoj, jer je znanstvenica koja ju je stvorila njezina svojstva djelomice gradila na temelju svojih ženskih iskustava i pogleda na odnose među spolovima.
  
  Na taj je način Stela zadobila i složen karakter, što je Gavranu omogućilo da se nađe na tematskom području suvremenih muško-ženskih odnosa koje je sa znatnim uspjehom već više puta iskoristio u svojim komadima, a elementi znanstvene fantastike nisu ga vodili prema tom žanru nego prema drugačijim rakursima kojima će neke uobičajene situacije sagledati iz nove, svježe perspektive. Stela i pored znanja i inteligencije nema iskustva, a ni vlastitih osjećaja, pa postavlja pitanja o smislu nekih, posebice muških, postupaka koji su Marku samorazumljivi toliko da ih nikada ne dovodi u pitanje (poput, primjerice, mira u kojem želi pročitati novine nakon ručka, pri čemu ga jako iritira Stelino pranje suđa).
  
  Za razliku od nekoliko posljednjih iznimno uspješnih komedija u kojima se Gavran oslanjao na tradiciju vodvilja, u Lutki, koja će također nedvojbeno privući mnoge gledatelje i u nas i u svijetu, autor se okrenuo prema komediji karaktera koja ima i dramskih elemenata. Da bi taj tip komedije uspio, on neminovno ovisi o iznimnim glumačkim kreacijama. One su potporu mogle naći u velikom Gavranovu umijeću pisanja dijaloga, koji i u najobičnijim replikama u gotovo nevažnim situacijama otkriva bar još neki djelić osobnosti protagonista, što omogućuje glumcima da pokažu sav raspon svog umijeća, ali od njih zahtijeva i vrlo preciznu igru koja svakim detaljem pridonosi složenosti cjeline.
  
  U tome su imali veliku pomoć redateljice Mladene Gavran, vrsne glumice koja je upravo u Teatru Gavran ostvarila niz impresivnih uloga, a u ovoj svojoj trećoj režiji uz pažljivo stvaran ritam, točan i u promjenama intenziteta, nastojala je izvući maksimum od dvoje nedvojbeno iznimno nadarenih glumaca koje šira publika poznaje po ulogama u sapunicama. Doris Pinčić, dojmljiva u oblikovanju neuobičajenih pitanja i reakcija koje tek treba naučiti, sjajno je balansirala na granici između samosvjesne mlade žene i lutke koja je u potpunosti prihvatila svoju robotsku ograničenost gradeći zanimljivost i uvjerljivost Stele nijansama u govoru i kretnjama koji tek povremeno daju naslutiti prirodu mehanizma koji je pokreće.
  
  Robert Kurbaša bio joj je dostojan partner, iako uloga Marka ne pruža toliko vidljive mogućnosti za glumačke ekshibicije. On je to nadoknadio izvanrednim detaljima kojima je dobroćudnog muškarca pretvarao u odlučnog branitelja muških prava i dominacije, nesvjesnog ne samo da takav stav nije opravdan nego i toga da i njemu samom škodi. Takva glumačka igra bitno je pridonijela uspjehu Lutke, koja uz svjež pogled na muško-ženske odnose (i mušku krivnju ili nesvjesnost) na zanimljiv način promatra mogućnosti koje već danas (a sutra još i više) prijete da virtualnim svijetom i odnosima zamijene prave ljudske kontakte, što je još jednom potvrdilo vrijednosti Mire Gavrana i zorno pokazalo zbog čega je on naš u inozemstvu daleko najprevođeniji i najizvođeniji dramski pisac.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. listopada 2012.

Piše: