Bez oprosta i kajanja

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Elvis Bošnjak, Otac, red. Joško Juvančić

• 
  
  Kazalište Marina Držića najavilo je novu sezonu sa sedam planiranih premijera što uz jedanaest repriznih naslova iz prošle i ranijih sezona čini impozantanu repertoarnu ponudu od, pridodamo li i neka najavljena gostovanja, gotovo dvadeset naslova. Veliki izazov za neveliki glumački ansambl i druge umjetničke pa i tehničke potencijale dubrovačke profesionalne kazališne kuće koja od završnice prošle sezone iznova ima u funkciji svoju komornu scenu Teatar Bursa. Slučajno ili namjerno, upravo je startni premijerni naslov odigran u Teatru Bursa – Otac Elvisa Bošnjaka u režiji Joška Juvančića. Drama koja se možda i najizravnije od ukupnog premijernog odabira bavi temom oprosta što je, kako je najavila ravnateljica Jasna Jukić, središnja tema cijele sezone koja će se, prema slijedu premijera, protegnuti kroz sva četiri dubrovačka godišnja doba. Izazov koji zaslužuje pohvalu ali i opravdana podozrenja koja će kopniti i nestajati svakom novom premijerom i njezinim, nadajmo se, relevantnim odjekom u dubrovačkoj pa onda i u hrvatskoj kazališnoj zbilji.
  
  Dramatičar i glumac Elvis Bošnjak dramom Otac sučeljava dobro i zlo u svim inačicama suodnosa u kojima nema nevinih a žrtve su negdje drugdje. Dijelom njihovih biografija široka raspona prijestupa i godišta grijeha koji su im odredili i promijenili živote. Evidentirane u debelim dosjeima onih koji odslužuju zatvorske kazne za strahote zločina koje su počinili. Tri zatvorenika, svaki sa svojim usudom i svojom presudom, broje preostale godine robije u ćeliji s krevetima, sanducima s tek nekoliko osobnih stvari i podsjećanja i strogim režimom gdje noć počinje gašenjem a dan paljenjem svjetla u ćeliji i novim tjeskobnim trajanjem na koje su osuđeni nemajući izbora. Svaki sa širokim zbirom zločinačkih djela ali i uloga žrtvi s posljedicama koje su inicirale posrtanja bez povratka. I uvijek bez kajanja.
  
  Svaki od njih preispituje svoju savjest suočen s četvrtim koji će im se pridružiti i koji će posljednji zatvorski dan provesti s njima dijeleći ćeliju. Ali i strahotne mračne stranice sjećanja, preispitati međusobne nenaplaćene dugove, ponovno prizvati strah i uzaludno bez žaljenja tražiti oprost. U nemoći i bezizlazu priznati i kajati se. Pokušaj uzaludan baš kao i njegovih zatočenih suputnika izgubljenih u očaju mogućeg svođenja računa i strepnji za goli život. Svakodnevnica tjeskobe, straha, suženih izbora i nametnutih preostalih životnih nemogućnosti. U takvom svijetu moralno posrnulih u igri su razna rješenja. Od ubojstva do samoubojstva. Svaki životni izračun potpisan je životom jednog od njih. Prijetnja je način samoodržanja, imati nož znači prednost i trenutnu sigurnost a šutnja je pristanak na egzekuciju, možda već s prvim mrakom, opasnost je koja traje i koja ih uvijek iznova tjera u vlastite samoće. Otac i samim naslovom otvara razne moguće asocijacije i prizive kako na simboličnoj razini tako i glavnim likom koji će se domoći noža kako bi presudio sebi. Međutim, žrtva je zatvorenik s najdužim pamćenjem a Otac ostaje i dalje u zatvoru. Sloboda je tek nesavladana avantura straha pred izravnanjem računa. Zaklinjanje u križ tek je bijeg od užasa i ritma zločina iz kojeg nema povratka. Nož je surova zbilja. Epilog davno zapisan njegovim prvim grijehom.
  
  Redatelj Joško Juvančić, koji posljednjih godina iz sezone u sezonu režira u rodnom gradu i u teatru svojih prvih iskustava, precizno razvija, slijedi i osluškuje Bošnjakov jednosatni turobni zatvorski triler ostavljajući izvan svoga redateljskog interesa moguća dublja psihološka ogledanja i analize stanja osuđenih, zatočenih i zatečenih koji u tamnici mjere svoje preostale godine, preispituju neokajane grijehe i sumiraju kazne koje odslužuju. I oni i pridošli Otac mogu samo prijetiti, u strahu iščekivati novi zločin i novu kaznu. Iskupljenja za Oca nema. Oprost ostaje samo nevjerodostojnim vapajem. Krikom kojeg nitko ne čuje. Njegov usud zapisan je prvim zločinom. I potvrđen novim. U morbidnoj zatvorskoj ispovjedaonici osobni tragični usudi tek su dotaknuti i koliko treba tek skicozno naznačeni. Juvančić uredno i redateljski rutinirano slaže prizore ustrajavajući na trilerskom zapletu u funkciji završnog prizora koji će, nakon igre noža, razriješiti sukob novim ubojstvom. S predumišljajem. Bez oprosta i bez kajanja.
  
  Funkcionalna scenografija Marina Gozzea ( i kostimografa predstave) svakim detaljem u svom minimalizmu i likovnoj čistoći nudi podatan okvir izvedbi baš kao i glazbeni dramaturški nijansirani fragmenti Paole Dražić Zekić. U ulozi Oca Branimir Vidić Flika pokušava otvoriti neke nove prizive njegove tragičnost ustrajavajući na smirenoj gesti i pomaknutosti svojih razloga. Dopadljivu glumačku kreaciju s pokrićem tragičnih tonova ostvaruje Zdeslav Čotić (Abel) izdvajajući se u prvom dijelu predstave i energijom i komičnim sekvencama uz korektan prinos frustrirajućih tragova Borisa Matića (Florijan). Uz Čotića nametnuo se i glumački gost iz Splita Trpimir Jurkić (Mrva) s precizno dociranom igrom i dojmljivom ostvarenom ulogom robijaškog veterana najdužeg pamćenja. Ostvarena je tako uredna i dovoljno preporučujuća predstava ciljano promišljana za komorni prostor Teatra Bursa koji će, nadajmo se, uz prošlosezonske Pinterove Ljubavnike i s dramom Otac bogatiti i širiti svoju repertoarnu ponudu u dosluhu s ukupnim premijernim i repriznim izborom dubrovačke profesionalne kazališne kuće istovremeno mu suprotstavljajući svoju drugačiju poetiku i, nadajmo se, hrabrije redateljske rukopise u teatarskim avanturama koje se priželjkuju. S oprostom i bez kajanja.
  
  © Davor Mojaš, KAZALIŠTE.hr, 24. listopada 2012.

Piše: