Površinsko čitanje Goldonija

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka, Talijanska drama: Carlo Goldoni, La finta ammalata / Umišljena bolesnica, red. Saša Broz

• 
  
  Reforma talijanskoga teatra koju je u 18. stoljeću započeo Jacopo Angelo Nelli, a potom konačno i dovršio Carlo Goldoni iznoseći 1750. godine osnovne značajke svoje dramaturgije, temeljena je u nastojanju da se teatar udalji od dotad primarne zadaće kojom se na pozornici odražavao svijet. Nije se, dakako, niti taj isti svijet mogao više (simbolički) organizirati kao kazalište. Goldoni se, naime, usprotivio svojevrsnom prikazivačkom primitivizmu komedije dell' arte, no ona ipak nije u potpunosti izgubila svoj potencijal nego je i dalja raspolagala sposobnošću utjecanja na samospoznaju gledatelja. Dominantni dramaturški postupak postaje svojevrsno kombiniranje socijalnih znanja s jedne strane, odnosno s druge „prikazivačkih strategija kojima je intencija postizanje određena učinka“.
  
  Prema tome, dramski pisac iz različitih izvora odabire najvažnije elemente te ih kombinira pa njihov rezultat (kako se navodi u literaturi) ne smije biti niti kopija stvarnosti niti istinska teatarska igra. Bez obzira na problematičnost tog potonjeg zahtjeva kojeg bi valjalo detaljnije razložiti, Goldoni zapravo preko glumačke umjetnosti (evidentno naslijeđe komedije dell' arte) i dramskoga teksta kao sada konkretnoga predloška izvedbi – otvara vrata režiji. Omogućio je postojanje kauzaliteta između dramske tehnike s jedne, odnosno predstavljačke komponente s druge strane što je napokon evidentiralo potrebu za čvršćom uzajamnošću ne samo dramaturško-scenskih postupaka, nego i zahtijevalo intenzivniju organizaciju scenskoga znakovnoga sustava.
  
  Spomenutu liniju (gluma – dramski tekst – redateljska umjetnost) prepoznala je Saša Broz u izvedbi riječke Umišljene bolesnice te se njezina režija (opirući se i najmanjoj mogućnosti prijelaza strogo konvencionalnih okvira) nije udaljila od one klasične, gotovo školski upravljane interpretacije Goldonija kojoj, kako u nastavku i slijedi, valja ukazati na propuste. Funkcija Rosaure (u predstavi Leonora Surian) temelji se tako u prvom redu u činjenici da ona svojim ponašanjem (izmišljena bolest) inscenira prizore i situacije (uzrokovane tom istom izmišljenom bolešću) s ciljem postizanja određene svrhe (vjenčanja). Vjerno, nadalje, prenosi i Pantalonea (Bruno Nacinovich) kojega po naputku Goldonijevu kreira stapajući masku i tip komedije dell'arte s pripadajućim socijalnim slojem. Na taj je način Pantalone ujedno i građanin trgovac koji brine za zdravlje svoje kćeri. Ostale se uloge realiziraju kroz zahtjev za prerušavanjem, zamjenama, maskeradama i čarolijama što, dakako, podsjeća na improviziranu igru glumčeva umijeća.
  
  U tom je nekako kontekstu organizirana i scenografija Dragutina Broza koja neodoljivo podsjeća na glazbenu kutiju za nakit. Riječ je, naime, o trivijalnu rješenju kojemu je cilj naglašavanje specifikuma kazališne igre koja sama sebi postaje svrhom. Osobito je to razvidno u činjenici što je po strani ostavljen prostor za šminku i garderobu pa scenografija zapravo upravlja glumcima i omogućuje im da promjenom kostima, puderom, šminkom, uporabom jezika (osobito došlo do izražaja u govoru Bruna Nacinovicha) dokažu mogućnosti scenskoga transformiranja.
  
  Za razliku od Pantalonea kojega zbog realizacije svakako valja izdvojiti, svi su ostali likovi svjesni činjenice da igraju uloge, kreiraju teatar u teatru. Ustrajavaju na odstojanju, simuliranju i neidentificiranju što katkada u pretjeranoj maniri graniči s karikaturalnošću (osobito primjetno u Agapita Giuseppea Nicodema) pa svrha takve glumačke igre postaje bespredmetna i kao takva ne može zadovoljiti temeljnu intenciju – uprizorenje zbivanja koje se pokazuje kao uspješan oblik racionalnoga djelovanja. Proturječnost koja proizlazi iz zahtjeva za svrhovitim djelovanjem s jedne, odnosno zahtjeva za čestitošću s druge strane zanemarena je, a da pritom nije nadomještena nikakvom zamjenskom paradigmom. U tom kontekstu valja izdvojiti Rosauru (Leonora Surian) i Onestija (Giulio Settimo), a osnovnu zamjerku uputiti režiji koja im nije ostavila prostora za realizaciju uloga, tj. za kreiranje onoga komičnoga efekta koji valja raspršiti insistirajući upravo na ne poštivanju netom spomenuta zahtjeva za čestitošću.
  
  Odnos, nadalje, kategorija pozitivno – negativno koje Goldoni u principu nastoji poljuljati te ih namjerno produbljuje kako bi gledatelju otežao njihovo razlučivanje, režijom je u potpunosti ostavljeno po strani. Slijedom navedenoga valja pronaći zamjerke i dramaturškim postupcima Željke Udovičić. Interpoliranje, primjerice, prizora s mobitelom djeluje u potpunosti nezgrapno i gotovo groteskno. Nisu to trenuci koji ukazuju na postojanje praznine u tekstu i kojima bi se eventualno mogla uspostaviti poticajna komunikacija sa suvremenošću, nego zapadanje u stereotipiju i otvaranje predstave širokoj publici repertoarna teatra što je uostalom i temeljna karakteristika ove predstave uopće.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2012.
  
  Carlo Goldoni
  La finta ammalata / Umišljena bolesnica
  redateljica Saša Broz
  premijera 26. listopada 2012.
  dramaturginja Željka Udovičić, scenograf Dragutin Broz, kostimografkinja Sandra Dekanić, autor glazbe Borna Šercar, koreograf i asistent redateljice Žak Valenta, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak
  
  izvode: Bruno Nacinovich / Mirko Soldano (Pantalone), Leonora Surian (Rosaura), Elena Brumini (Beatrice), Toni Plešić (Lelio), Giuilio Settimo (Il dottore Anselmo Onesti), Giorgio Amodeo (Il dottore Onofrio Buonatesta), Rosanna Bubola (Il dottore Merlino Malfatti), Giuseppe Nicodemo (Agapito), Elvia Nacinovich (Tarquinio), Miriam Monica (Colombina), Alida Delcaro (Fabrizio)

Piše: