Svako kazališno uprizorenje zaslužuje samosvojnost pa ga valja i prihvatiti bez opterećivanja ili uspoređivanja s drugačijim interpretacijama ili korištenja u drugim medijima.To se, naime, nametalo u slučaju premijere Jesenje sonate, rađene prema dramskome predlošku slavnoga švedskog kazališnog i filmskog redatelja, jednog od najvećih redatelja modernog filma, Ingmara Bergmana i njegova istoimena kultnog filma s kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Jer splitsko uprizorenje Jesenje sonate u režiji Darija Harjačeka i s četvoro odličnih glumaca osiguralo joj je respektabilno mjesto u kazališnim analima splitskog kazališta potvrđujući svoju univerzalnost i to pod mjesečinom jednog ekstrovertnog i temperamentnog mediteranskog grada i mentaliteta koji je tako daleko od komorno-hladnog i kalustrofobičnog ugođaja kojim odiše svaki djelić te skandinavske, sjevernjačke drame.
Taj snažni tekst jednakom snagom odjekuje i na ovim prostorima u kojima bi, da je kojim slučajem pisao Mediteranac, sve prštalo od žestine, psovki i povišenih tonova – ali s istim polazištem: odnos majke i kćeri dubok i zapreten, opterećen frustracijama i zamkama u kojima se ne samo međusobno ne mogu otpetljati – nego u njih poput opasnog vira neumitno povlače i guše svoje bližnje. Na tome je tragu finu, promišljenu i dobro ugođenu Jesenju sonatu režirao Dario Harjaček, čemu je bez dvojbe pridonio sretan odabir četvoro glumaca ne koje se oslanja cijela emocijama nabijena predstava u kojoj dominira odnos majka –kćer, arhetipski odnos hladne, egocentrične majke opsjednute vlastitom karijerom pijanistice i kćeri koja zbog toga ostaje prikraćena za najvažniji osjećaj djetinjstva – majčinu ljubav. Radnja je zbijena u ambijent pastorova doma u kojemu samozatajna kćer Eva, zajedno sa svojim puno starijim suprugom Viktorom i bolesnom sestrom Helenom očekuje dolazak majke slavne glazbenice Charlotte nakon višegodišnje pauze. No susret, umjesto da riješi neke duboke i nikad prevladane frustracije i opterećenja pretvara se u kulminaciju optužbi i krivnje, prozivanja i opravdavanja, kazne i oprosta, mržnje i traženja ljubavi, u kojoj poput utvara iskaču zlokobni dijelovi tuge i strahova zanemarena djeteta.
Svo četvoro glumaca odlično su i s puno finih nijansi odigrali likove. Bruna Bebić u ulozi egocentrične, dominantne majke, umjetnice Charlotte kreirala je zasigurno jednu od svojih najboljih uloga. Adrea Mladinić, kao Eva snažno je i dojmljivo odigrala ulogu suzdržane i osamljene kćeri, čija se letargija odjednom pretvara u erupciju prezira i mržnje uništavajući pokušaj da preispita svoju zrelost, prihvaćajući majku takvom kakva jest. Trpimir Jurkić u ulozi Evina supruga, pastora Viktora suptilno je utjelovio lik pronicljiva promatrača tuđe i vlastite tragedije. I mlada Zorana Kačić, studentica glume na splitskoj Umjetničkoj akademiji u ulozi bolesne kćeri Helene, odmjerenom je gestom i grimasom, potencirala nemoć i bezazlenost, uspješno odskačući ali istodobno podcrtavajući taj obiteljski okvir od tuge, trnja i drača.
Bez obzira na komornost predstave, mala scena splitskoga HNK ipak se u ovome slučaju doimala pretijesnom pa je Jesenja sonata slobodno mogla zaigrati i na Velikoj sceni. Scenografija Vesne Režić stoga nije imala mogućnost razmaha pa su pomična vrata, kojom su se odvajale neke scene više smetala nego pomagala. Kostimi Najde Kromić uspješno su podcrtali karakterne razlike likova. Bilo je u predstavi još mjesta za kraćenja no u cjelini publika je dobila vrsnu dramu koja zadovoljava visoke kazališne kriterije. S obzirom da Jesenja sonata pripada u program bivše kazališne uprave na čelu s tadašnjim vršiteljem dužnosti intendanta Duškom Mucalom, valja podsjetiti da pohvale za odabir svakako idu i bivšem ravnatelju Drame, glumcu Nenedu Srdeliću kao i trudu aktualnog ravnatelja Jasena Boke, koji se bez suvišnih prozivanja, zdušno uhvatio posla i dovršio tuđu zamisao – na zadovoljstvo i odobravanje splitske publike željne da se u kazalište konačno vrati – kazalište.
© Mirjana Maroević, KAZALIŠTE.hr, 20 siječnja 2013.
