Ljubav kao utopija, ljubav kao ideologija

Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Ranko Marinković, Glorija, red. Damir Zlatar Frey

• 
  
  Povodom praizvedbe Glorije sada već davne 1955. godine, u celjskom Mestnom gledališču (tek je potom igrana u Zagrebu, Beogradu, Osijeku), a u režiji slovenskoga pisca Andreja Heinga – Vasja Predan zabilježio je u Ljudskoj pravici temeljnu idejnu okosnicu Marinkovićeva mirakula. Ističe, naime, kako je osnovna sadržajno-problemska trijada: crkva – Jagoda (Magdalena, Glorija) – cirkus, simbolična. Čežnja je to čovjeka ukliještena među neumoljivim kodeksima dviju totalitarnih institucija, čežnja za slobodom bivstvovanja. Riječ je o onoj gotovo prometejskoj čežnji koju čovjek nosi u sebi otkako je postao svjestan sebe. Glorija projicira krik čovjeka za čovječnošću! U estetskom smislu spomenuta je trijada, prema tome, „samo nekakav metaforički pars pro toto... Marinković je blistav, privlačan, intelektualno lukav stilist, s krležijanskim nadahnućem i mediteranski jedak. I oštar mislilac“ (V. Predan).
  
  Navedeno je bilo potrebno istaknuti prvenstveno stoga što je redatelj ove pulsko-varaždinske Glorije, Damir Zlatar-Frey, prodro u idejnu potku tekstualnoga predloška i tako potvrdio Predanove misli, prema kojima Glorija nije tek odgovor na jedan politički ali i kulturno specifični trenutak naše prošlosti, nego u prvom redu komad koji otkriva istinsku ljepotu dramske riječi i u čijem su dramaturšku tkivu sistematizirani filozofski, pjesnički, likovni i glazbeni doživljaji. Ta je snaga došla na pozornici osobito do izražaja zahvaljujući spretnim dramaturškim rješenjima Željke Udovičić Pleštine, koja je u središte događajnosti postavila upravo ljubavnu problematiku. Ljubav kao utopija ili ljubav kao ideologija, ljubav kao spekulativni objekt žudnje, ljubav na relacijama žena-muškarac i otac-kći, ljubav kao transcedentalno stanje ili pak kao fizički, erotički čin. O spomenutoj se problematici očituje, dakako, Marinković, dramaturški je zahvati postavljaju dominantnom, a redateljski postupci unose i u najsitnije detalje pozorničkoga izričaja.
  
  Zanimljivo je, nadalje, upozoriti na Freyeva scenografska rješenja koja otkrivaju njegovoj poetici inače svojstveno nadograđivanje dramske riječi efektnim auditivno-vizualnim momentom. Režija je, naime, svjesna kako dramski tekst ne posjeduje dostatnu atraktivnost za zadovoljenje gledateljeve recepcije pa na temelj dramske radnje nadograđuje tragično-duhovite glumačke karakterizacije, dominaciju snažnih boja (crna, crvena, jarko crvena) i jednako tako snažnih glazbenih umetaka. Dakako, žanrovska odrednica mirakul podrazumijeva i stanovita scenografska rješenja koja u principu pretpostavljaju pozornicu horizontalnoga tipa na kojoj se kontrapunktiraju (lijevo– desno) raj i pakao, crkva i cirkus, profano i duhovno. Frey, pak, krši tu konvenciju i dijeli scenu na dva pravolinijski odvojena segmenta, ostavljajući unutrašnjost crkve i cirkusa u pozadini pozornice i produžujući tu istu pozornicu s druge strane (predstava je igrana na maloj sceni) na pravu scenu. U prvi je plan, kojega ispunja tek zeleni tepih ili stablo jabuke, postavljena biskupova kancelarija, knjižnica, odnosno vrt. Prema tome, scenografsko rješenje namjerno uznemiruje dramsku harmoniju, snagu glumačkoga izričaja postavlja u prvi plan, a cirkus i crkveni oltar izjednačuje s magijskom moći teatra pa iz toga razloga i ostaju u dubini u kojoj dijele zajedničku tragičnu, nedodirljivu i apstraktnu sveprisutnost. Na taj je način zapravo otvoren prostor iživljavanju teatralne mašte što je u ovoj predstavi u potpunosti došlo do izražaja.
  
  U takvo je scensko ozračje postavljena i glumačka igra koja, bez obzira što na momente poprima ludički karakter (osobito dolazi do izražaja pred sam kraj predstave u igri Zvonka Zečevića kao konferansjea i krotitelja životinja u cirkusu i Roberta Ugrine kao Tonija), vjerno prezentira Marinkovićeve likove. U njima se, naime, presijeca ono potresno ljudsko i svakodnevno s poetičnim, lirski i realistički moment, nevjerojatno prodoran i precizan pogled na svakodnevne stvari katkada postaje simbolična igra klaunova koji nas upozoravaju i podsjećaju na besmislenost i varljivost ideala koje si namećemo, koje su nam nametnuli. Supostojanje poetičkog i realističkog, tragičnog i ludičkog osobito je došlo do izražaja u igri Helene Minić (sestra Magdalena / Glorija), Rikarda Kozlovića (Floki Flèche), Zvonko Zečević (Biskup), Ivice Pucara (Don Jere), Jana Kerekeša (Don Zane), Zdenka Brleka (Don Florijo). Riječ je, naime, o zaista upečatljivim kreacijama koje jasno očituju potrebu nadogradnje dramske riječi fizičkim djelovanjem. Pokreće ih opravdanje, odnos prema okolnostima, prema svemu što sa sobom nosi osoba koju nastoje oživjeti. Ukratko, oni fizički osjećaju ono što razmišljaju pa iz toga razloga i mogu istovremeno ljubiti i biti licemjeri, žudjeti za slobodom i biti sputani vlastitim svjetonazorskim blokadama, oboliti na živce ili pak krenuti u smrt.
  
  Bilo kako bilo, snažni vizualni element i spretan odabir glazbe odaju postupke usmjerene ne toliko snažnijem naglašavanju dramske riječi, koliko nastojanju da se njihovim sintetiziranjem naglasi psihološko i emotivno. Osobito tome pridonosi pojava Sofije Cingule (Majka) i svrika orgulja, Bachova Fuga, pa pozornica vjerno odslikava ono što je u životu, rekli bismo, stvarno ljudsko, vječno razumljivo, i to pokazuje u onoj od svake imitacije isključenoj konkretnoj formi. Redateljski diskurs Damira Zlatara Freya očituje gotovo romantičarsku vjeru u teatar i ljubav, gradi originalan i njemu specifičan sistem umjetnosti, insistira na ideji o preobražaju i nekoj novoj (dukčijoj) ravnoteži koja nerijetko teži kontradiktornosti i obrnutoj logici.
  
  © Iva Rosanda Žigo, KAZALIŠTE.hr, 14. ožujka 2013.
  
  Ranko Marinković
  Glorija
  redatelj Damir Zlatar Frey
  premijera 8. ožujka 2013.
  dramaturginja Željka Udovičić Pleština, koreograf, scenograf i izbor glazbe Damir Zlatar Frey, kostimografi Desanka Janković i Damir Zlatar Frey, oblikovatelj svjetla Tomaž Bezjak, asistent redatelja Manuel Kaučić, asistent scenografa Goran Šaponja
  izvode: Helena Minić (Sestra Magdalena (Glorija), karmelićanka (cirkuska artistica)), Mijo Pavleko (Rikardo Kozlović (Floki Flèche)), Zvonko Zečević (Biskup, konferansje i krotitelj životinja u cirkusu), Ivica Pucar (Don Jere, biskupov tajnik), Jan Kerekeš (Don Zane, bibliotekar), Zdenko Brlek (Don Florijo, kanonik), Robert Ugrina (Toma, crkvenjak, Toni, clown), Sofija Cingula (Majka), Robert Karanfilov, Nikola Racan (Clowni)

Piše: