Postoje li pravi prijatelji

Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Noć bogova, red. Robert Raponja

  • Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Noć bogova, red. Robert Raponja

    Da je Miro Gavran naš najčešće izvođen i najviše prevođen dramatičar poznata je činjenica koja se nerijetko površno objašnjava njegovim umijećem pisanja komedija za široku publiku. No i pored niza komičnih detalja, pa i čitavih prizora, Noć bogova nije komedija nego drama koja ulazi u vrh njegovog pisanja za kazalište, a ujedno dokazuje da je on i najznačajniji naš dramatičar nakon Drugoga svjetskog rata. Noć bogova praizvedena je 1986. u Crnogorskom narodnom pozorištu u Titogradu (danas Podgorici), a njena druga verzija 1987. u zagrebačkom Teatra &TD u virtuoznoj režiji Mira Međimorca s velikanima glume Vanjom Drachom, Vilijem Matulom i Ivicom Vidovićem u glavnim ulogama, a potom je doživjela još dvadesetak različitih premijernih izvedbi kako u svim državama nastalima raspadom Jugoslavije (dijelom prije, ali i nakon stjecanja neovisnosti) tako i širom svijeta od Italije, Slovačke, Češke i Bugarske do Sjedinjenih Država i Australije.

    Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Noć bogova, red. Robert RaponjaRadnja Noći bogova zbiva se na desetu obljetnicu druženja i opijanja francuskog kralja Louisa XIV s dvorskom ludom i najvećim komediografom ne samo njegova doba Molièreom. Te se obljetnice sjetio samo kralj i čini se da ga to potiče na neumjerenu sentimentalnost, veću no što bi se samo od posljedica popijenog vina moglo očekivati. Ipak taj uvodni dio predstave koji vješto balansira između osjećajnosti i humora fabulom ne izlazi bitnije iz očekivanih kraljevih tirada o tome kako mu sve ono što inače čini predstavlja nemilu dužnost, a jedini pravi trenuci opuštanja i uživanja su mu ovi s ludom i  Molièreom, pa ih zato ispituje da li su mu doista prijatelji i da li ga vole. Njihov odgovor da ga vole samo kad je pijan upućuje na to da odnosi među protagonistima možda ipak nisu takvi kakvima se čine. 

    To se naslućivanje potvrđuje naglim obratom u kojem Louis XIV otkriva da zna za komad koji je o njemu i neostvarenoj aferi s lijepom glumicom iz Molièreove družine napisao i pred njegovim neprijateljima izvodio Molière, te naređuje autoru i ludi da i za njega odigraju tu predstavu, a on sam sjeda među gledatelje kojima je do tada Noć bogova nudila očekivane, ali vrlo komične i zabavne situacije. Tu međutim počinje teatar u teatru u kojem se poput odraza u zakrivljenom ogledalu u početku uspostavljeni odnosi protagonista mijenjaju do neprpoznatljivosti, postajući često i vlastita suprotnost. U toj samo naizgled iskrivljenoj slici kao da se probija prava istina o vlasti, ovisnosti o njoj, neosjetljivosti na ljudsku patnju onoga koji odlučuje o tuđim sudbinama brinući jedino za svoje zadovoljstvo, o iskrenosti osjećaja i o ljudskom dostojanstvu koje se u jednom teškom trenutku ipak više ne da gaziti bez obzira na posljedice.

    No, rasplet koji slijedi nakon završetka te predstave unutar predstave dvostrukim obratom na kraju dovodi u pitanje sve ono što se činilo da Gavran pokazuje, ali uvjerljivošću tog gotovo nevjerojatnog raspleta i autor i tvorci izvedbe uspijevaju uobličiti vrlo nijansiranu scensku sliku prirode vlasti i načina na koje ona mijenja čovjekovu psihu i osjećaje. Miro Gavran u tome doseže svoje dramatičarske vrhunce pružajući mogućnost glumcima da iskažu svoje umijeće, ali i stavljajući pred njih težak i kompliciran zadatak, jer bez njihove vrsne interpretacije komad neće scenski potpuno zaživjeti, a njegova složena struktura može djelovati poput vješte kombinatorike. Zato je odluka da (bez obzira na njihovu nadarenost) uloge kralja i njegovih prijatelja tumače mladi glumci, donedavna studenti Umjetničke akademije u Osijeku mogla izgledati riskantno, ali treba napomenuti da je redatelj Robert Raponja profesor na toj Akademiji i zasigurno je unaprijed znao kako od interpreta izvući ono što je bitno za uspjeh predstave.

    Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Noć bogova, red. Robert RaponjaTako Edi Čelić uspješno prelazi iz komičnih elemenata uloge Louisa XIV u pozu vladara kojoj možda ni on kao ni njegovi partneri ne vjeruje previše, ali koja ipak u njegovom tumačenju povremeno može zaplašiti. Doduše ponekad ne uspijeva dovoljno uvjerljivo prikazati rijetke trenutke osjećaja svog lika, ali to ipak pokriva glumljenom opijenošću. Molière Ivana Čaćića na početku djeluje pomalo suzdržano i nedovoljno prepušteno lumpanju, ali to ima opravdanja u pretpostavci da on očekuje kraljevu reakciju na komad o njemu, da bi u sučeljavanju s Louisem XIV vrlo dojmljivo iskazao svoje prave osjećaje i njihove mijene. Glumački najzahtjevniju ulogu mefistofelskog lude Jakov Gavran pažljivo je i vrlo uspjelo gradirao od  početka u kojem se tek u rijetkim trenucima u kojima je to neophodno brine da zabava ne posustane pa do kraja kada konačno uzima sve konce zbivanja u svoje ruke. Robert Raponja veliki je dio svog redateljskog postupka temeljio na radu s glumcima koje tako dobro poznaje da bi svaku njihovu eventualnu slabost pokrivao ubrzanjem ritma, razigranošću scenskog pokreta (kojeg je uvježbao Alen Čelić) i vizualnom komikom, stvorivši natprosječnu predstavu čijem je uspjehu znatno pridonijela i Jasmina Pacek funkcionalnom scenografijom sastavljenom od velikih ploha koje uspravljene asociraju na vinski podrum, a položene postaju podij na kome se može igrati predstava, dok joj kostimi (kao i glazba Tina Tonkovića) ukazuju na sedamnaesto stoljeće u kojem su živjeli protagonisti ovog kompleksnog Gavranova kazališta u kazalištu.

    © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2013. 

Piše:

Tomislav
Kurelec