Hana (17) želi biti odgojiteljica, Irena (17) sanja o tome da postane slikarica. Sanjaju u paru, jer Hana i Irena su – gay. Dvije navedene djevojke fiktivni su likovi predstave Iskorak pulske dramske skupine Korak. Unatoč tome što ravnateljica pulske Gimnazije nije dala zeleno svjetlo za rad kada su prije desetak mjeseci počele pripreme na predstavi te odluci roditelja da povuku svoju djecu iz predstave koja se bavi tematikom prava LGBT osoba, Patrik Lazić, redatelj i autor teksta, sedamnaestogodišnji učenik Gimnazije Pula i voditelj Koraka, uspio je realizirati svoju početnu ideju. Predstava je, naime, premijerno odigrana 27. ožujka u Kulturnom centru Karlo Rojc, u prostoru koje im je ustupilo Kazalište Dr. Inat.
Iako se na početku ovog testa doima pomalo izlišnim naglašavati fiktivnost nekog kazališnog lika, to zahtijeva dokumentaristička narav predstave koja je kratka, jasna, jednostavna, politična i slična manifestu ili aktivističkom performansu. Njezinih tridesetak minuta dovoljni su kako bi izbacili kolotečinu iz tračnica i otvorili prostore borbe, ili barem mogućnost novih realnosti, kao što to čine svi manifesti.
Izvedba započinje iznošenjem razloga koje je ravnateljica Gimnazije navela u odbijenici za predloženi dramski tekst, navodeći vulgarnosti i nasilje kao njegov glavni problem, na što glumci odgovaraju kako kazalište nije malograđanska tradicija sjedenja u mraku, no jest mjesto kritičkog promišljanja, otpora neznanju, strahu i nasilju, suočavanja s različitošću te, u konačnici, korak prema boljem društvu.
Naime, ljubavna priča dviju djevojaka izmjenjuje se sa scenama prenošenja homofobnih citata i govora mržnje iz novinskih članaka, rezultata ankete koju je proveo Korak među mladima i licemjernih stavova građana koji dopiru sa megafona u dnu pozornice ili ih zborno ili pojedinačno iznosi petero glumaca/ica – Nika Ivančić, Diana Zrnić, Snježana Grgić, Andrea Lončarić i Marin Janković. Dok nježno govore o svojoj vezi, par se, u interpretacijama Nike Ivančić i Diane Zrnić, nalazi iza paravana. Taj jedini dio scenografije, postavljen na sredinu pozornice, ima moć fizičkog i simboličnog dijeljenja nas od njih dok u formi intervjua slušamo njihove odgovore na pitanja. Takav način obračunavanja sa društvom i dijagnosticiranja njegovih bolesti te želja da se Drugome – nevoljenom, zanemarivanom, ranjenom – dâ prostora da bude čovjek, da izgovori sebe, u hrvatskom je kazalištu ponajprije karakterističan za Montažstroj čije su predstave bile posvećene beskućnicima i psima iz azila, izgubljenoj generaciji rođenoj devedesetih, nezaposlenim ženama i umirovljenicima.
Dokumentaristički je dio predstave nesklon uljepšanoj stvarnosti, no zato spreman izraziti jasan stav i uputiti oštru kritiku postojećem stanju stvari, čini se da su likovi Hane i Irene, iako razrađeni, zapravo manje odglumljeni kao likovi, a više kao pozicije nevinosti s kojih se progovara. Najdirljivija scena predstave je stoga ona kada glumice stanu ispred paravana koji ih je do tada zaklanjao pružajući sigurnost njihovoj vezi te istovremeno pune straha i sreće podignu transparent s tekstom „I ja sam čovjek. Moje srce kuca jednako.“, dok se uz Maglu Josipe Lisac na paravanu projiciraju fotografije transparenata s tekstovima „Pedere u logore“, „Hrvatska je normalna, katolička zemlja. Van, vi sotonisti!“ i „Zna se gdje je mjesto bolesnicima. To nisu ulice.“
Ono što je ohrabrujuće je smjer u koji je redatelj odlučio otići s ovom tematikom. Naime, u Hrvatskoj, ali i mnogim drugim sredinama, svojevrsna je tradicija kazniti ženske likove koji su se drznuli ogriješiti o (ne)pisane zakone svoje sredine, iako je autor na njihovoj strani. Treba se samo sjetiti Duge Dinka Šimunovića u književnosti i Finih mrtvih djevojaka Dalibora Matanića u filmu i kazalištu. Mladog Patrika Lazića nije strah: iako nakon coming outa Hanu i Irenu preostalo troje glumaca obuče u luđačke košulje, stavi im ljepljivu vrpcu na usta, namjesti vjenčani veo i dodijeli im (istog) mladoženju, pa čak i bebe-lutke, scena se nakon odlučnog „Mi nećemo šutjeti!“ brzo pretvara u odlučni protest i odbijanje pokornosti koje naposljetku završava lezbijskim vjenčanjem i razgaljenim roditeljima.
Naravno, predstavi bi se u tom smislu mogao prigovoriti pojednostavljeni kraj, kao i ponekad prenaglašena dramatičnost, instrumentalni izbor glazbe – primjerice tijekom scene vjenčanja svira Severinina Moja stvar – te mjestimično logički neprimjereni selektivni argumenti, kao što je navođenje slavnih gay umjetnika kao što su to bili Leonardo i Michelangelo kao kontru heteroseksualnim diktatorima poput Hitlera i Staljina. Najzad, trebalo bi ukazati i na nešto što se često događa u društveno angažiranom kazalištu – optužujući ton kojim se glumci obraćaju publici. Naime, njihove snažne reakcije – uvjetovane dramskim tekstom – na homofobne stavove razumljive su, opravdane i potrebne, no ono na što uvijek treba paziti u obraćanju gledateljstvu, koje, uz glumce na sceni, čini kazalište, potcjenjivanje je tog istog gledateljstva kada se unaprijed proziva njihova neosjetljivost, nezainteresiranost i manjak djelovanja. Manevar je to kojeg treba koristiti pažljivo i promišljeno, jer publika zna tko je, što je i zašto je došla.
No, sve navedene greške u koracima dječje su greške na koje bi trebalo dobronamjerno ukazati, ali ne i uzeti za zlo. Vjera u kazalište koje mijenja svijet možda jest mladenačka i ponekad s godinama izgubi svoju jačinu, no zbog takvih ljudi teatar nikad ne umire. U svakom slučaju, ovo je predstava koju treba pogledati, kao i držati na oku mladoga Patrika Lazića pred kojim bi mogla biti vrlo zanimljiva budućnost.
© Ivana Anić, KAZALIŠTE.hr, 2. travnja 2013.
