Između tragike i komike

Teatar &TD, Zagreb i KUFER, Zagreb: Anton Palovič Čehov / Rona Žulj, Irinina duša je kao skupocjeni klavir, red. Rona Žulj

• 
  
  Irinina duša je kao skupocjeni klavir novi je autorski projekt dramaturginje Rone Žulj, rađen po motivima slavne Čehovljeve drame Tri sestre. Valja primijetiti da je Čehov vrlo često na repertoarima zagrebačkih kazališta, a njegove Tri sestre opće su mjesto svjetske drame od početka modernizma naovamo. Od realističkih i historicističkih uprizorenja do radikalnih adaptacija, teško je pronaći pristup Čehovu koji se ne bi činio već mnogo puta iskušanim, no ova je produkcija ipak pronašla put koji je Čehovu dovoljno blizu i od njega dovoljno daleko.
  
  Predstava je koncipirana kao monodrama, a kao što naslov sugerira u središtu pozornosti je najmlađa od triju sestara, Irina s čijim dvadesetim rođendanom počinje zaplet. Martina Nevistić dočekuje publiku na pozornici, u bijeloj haljini, okružena scenografijom i rekvizitima bijele boje, na podu koji podsjeća na šahovsku ploču. Prazni okviri za slike i jedna polica s posuđem kao da vise u zraku, a ta bjelina Irinine sobe na crnoj kazališnoj pozadini efektna je i stvara pomalo klaustrofobičnu atmosferu; atmosferu otuđenosti i izolacije, hladnoće i melankolije, a sugerira i Irininu nevinost. Na stolu je nepomična ptica u krletci otvorenih vrata, što je i prejasna metafora središnje teme dramskog teksta.
  
  Irina je mlada, naivna, rastrojena i puna energije koju ne zna kanalizirati. Martina Nevistić odlično uspijeva uhvatiti njezin još uvijek djetinji temperament, čitav spektar često hipertrofiranih emocija te nizom spretnih, ilustrativnih i gotovo plesnih pokreta djetinje-teatralno dočarava misli i događaje. U dva se navrata javlja muški glas iz zvučnika s kratkim, no indikativnim, gotovo didaktički intoniranim monolozima.
  
  Tekst originala modificiran je za potrebe monodrame, no velik je dio replika preuzet izravno iz Čehovljeva predloška te ih je lako raspoznati zbog njihova estetiziranog izričaja koji odudara od izrazito govornog tona drugih replika. Didaskalije u izgovorene, djelomično u svrhu jednostavnog izvješćivanja o okolnostima i radnjama, a djelomično zbog podcrtavanja pojedinih momenata i neizravna komentiranja, često uz upečatljivi ironijski odmak. Glumica izgovara replike niza likova, njezini monolozi često neprimjetno prelaze u dijaloge i obratno, a njezino udvajanje na trenutke djeluje gotovo shizofreno. I ne samo da se čuju glasovi likova čija prisutnost kao da se još uvijek osjeća u zraku, a čija tijela ne vidimo, nego pokreti tijela i izrazi lica ne odgovaraju opisima emocija; bilo da se raduju, plaču, bijesne ili očajavaju, Irinino lice i mehanički pokreti tek formalno tome odgovaraju. Čehov je upisan u kazališnu povijest kao tvorac rascijepljenih, paraliziranih i alijeniranih likova, dijaloga koji ne komuniciraju te taj aspekt njegova dramskog stvaralaštva ova monodrama eksploatira dovodeći ga gotovo do apsurda. Irina neprestano odijeva pelerinu i čizmice, no ubrzo zatim ih skida, stalno prijeti odlaskom, no ostaje zarobljena u potpunoj nemogućnosti ili nemoći da išta promijeni, otputuje ili zavoli.
  
  Godine prolaze, sve se mijenja, a opet ništa se ne mijenja. Irina kopni, gubi živost i nadu: „Kako mi se sretan život tada priviđao! Gdje je on?! ... Kako sam nesretna. Dosta je!“. Irinina duša je kao skupocjeni klavir: lijepa, vrijedna, puna potencijala, teško pokretna i za koju bi bila najtužnija moguća sudbina da neiskorišeno ostane u praznoj sobi skupljajući prašinu. Estetski atraktivna, konceptualno dorađena i sretno smještena između tragike i komike, ova je predstava zaokružen i zanimljiv kazališni proizvod.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, svibnja 2013.
  
  Anton Palovič Čehov / Rona Žulj
  Irinina duša je kao skupocjeni klavir
  redateljica Rona Žulj
  premijera 22. svibnja 2013.
  koncept i dramaturgija Rona Žulj, kostim Katja Šunjić, scena LU:JO, oblikovatelj svjetla Vesna Kolarec, oblikovatelj zvuka Miro Manojlović, fotograf predstave Damir Žižić, grfički dizajn Martina Granić
  izvodi: Martina Nevistić

Piše: