Taxijem od Trnja do Trešnjevke

28. zagrebačko histrionsko ljeto, Glumačka družina Histrion: Nino Škrabe, Muke po Iveku, red. Želimir Mesarić

• 
  
  Nakon pet godina pauze Želimir Mesarić ponovo je (po peti put) režirao u Histrionima i to Muke po Iveku iliti Tr...Tr...Trnje – Tr...Tr... Trešnjevka Nina Škrabea, vjerojatno i najizvođenijeg autora te glumačke družine kojoj su i njegovi tekstovi značajno pomogli u stvaranju samosvojne varijante pučkog kazališta. Njegova prethodna predstava na Zagrebačkom histrionskom ljetu Idu dani, mlade ni (prije dvije godine u režiji Georgija Para) svojim skromnijim dometima mogla navesti na pitanje da li je Škrabeu mjesto među značajnicima povijesti Histriona ili još uvijek može ostvariti djelo koje će komunicirati sa suvremenom publikom. Ovaj put, nadahnut uspješnicom Run for Your Wife (1983) engleskog komediografa Raya Cooneya, Škrabe je napisao iznimno zabavan komad na granici komedije zabluda i burleske o zagrebačkom taksistu Ivanu Kovaču koji je istodobno u braku s dvije potpuno različite žene koje ne znaju jedna za drugu i s kojima živi u dva različita stana.
  
  U Trnju mu je supruga Marica mlada, ali tradicionalistički odgojena Dalmatinka koja navija za Hajduk i obožava Mišu Kovača, a na Trešnjevci Zagrepčanka Barbara, rokerica koja sluša Prljavo kazalište i navija za Dinamo.Vožnja taksijem od jednog do drugog doma traje četiri i po minute, a opravdavajući se upravo raznim vremenima radnih šihti i vodeći brigu o preciznom rasporedu Ivek uspijeva uspješno funkcionirati u oba braka i ponašati se sa svakom ženom toliko drugačije kao da se radi o drugom čovjeku. Upravo su te transformacije bez velikih gesta i pretjeravanja omogućile Ronaldu Žlaburu kreiranje vrlo nijansirane i efektne komične uloge. Supruge mu međutim nemaju tako zahvalne role, iako mu uspijevaju biti zanimljive partnerice pri čemu Tara Rosandić kao Marica komiku izvlači iz karikiranja idealne domaćice koja se posebno brine za Ivekovu hranu dok Marija Borić uspijeva nasmijati odlučnošću kojom želi nametnuti svoju volju, obilato pritom koristeći erotsku privlačnost. Ta bigamija funkcionira gotovo savršeno sve do bizarne scene koja se zbila prije početka komada i pokrenula zaplet – Ivek jedne noći otjera dvojicu lopova koji pokušavaju oteti torbu starijoj ženi, a ona pomisli da je on njihov pomagač i torbom ga izudara po glavi, zbog čega se on nađe na hitnoj pomoći. Uskoro obje žene prijavljuju nestanak, jer on nikada ne kasni (zbog toga što bi mu to ugrozilo život na dvije adrese) te se u potragu daju i dvije područne policijske ispostave. 
  
  U nastojanju da sačuva u tajnosti svoj način života Ivek je prisiljen izmišljati najčudnija obrazloženja, a u tome mu svesrdno pomaže prijatelj Stanislav Pajcenović, u čijem je tumačenju Davor Svedružić ostvario jednu od najboljih komičnih uloga u našem kazalištu posljednjih godina kreirajući za potvrdu Ivekovih laži čitav niz vrlo raznorodnih likova koje oblikuje i silnom energijom fizičkog izraza i virtuoznim korištenjem različitih dijalekata. To dovodi do iznimno komičnih zabluda i promjena identiteta u kojima ostali sudionici više ne uspijevaju pojmiti nikakvu logiku zbivanja, a niti međusobne odnose. Najviše se oko racionalnih objašnjenja trudi trešnjevački viši inspektor Boro Potrebica, a efektnu distancu između njegovih zaključaka i stvarnog stanja stvari oblikuje izvrsni Draško Zidar koji iz naglašene ozbiljnosti u potpuno apsurdnim situacijama izvlači vrlo osebujna komična rješenja. Njegova mlađa trešnjevačka kolegica Sunčana uglavnom se zadovoljava prvim i najjednostavnijim rješenjima i potom se u pravom burlesknom stilu koncentrira na Iveka kao muškarca. Nataša Kopeč to koristi za stvaranje niza komičnih situacija koje bi možda bile još dojmljivije da je u nespretnim pokušajima zavođenja bila više koncentrirana na Iveka nego na gledatelje. Urnebesu komičnih scena bitno su pridonijeli i tumači manjih uloga – Željko Duvnjak kao neodoljivo groteskni susjed homoseksualac – modni kreator Frenki Bobinski, te Dinka Vuković i Kristijan Jaić koji do apsurda potenciraju bespoštednu borbu dvoje novinara za ekskluzivnu reportažu o junaku dana – hrabrom Iveku koji ih pod svaku cijenu nastoji izbjeći. 
  
  Želimir Mesarić je poticanjem glumaca da iz svojih osobnosti izvuku originalne crte inače tipskih komičnih karaktera i održavanjem ritma koji neprestance potpuno veže pozornost razgaljene publike ostvario reprezentativnu histrionsku predstavu koja će zasigurno dugo nastaviti vrhunski zabavljati ljubitelje smijeha na kazališnim daskama.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2013.

Piše: