Ipak neki dublji smisao
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Mittelfest, Teatro Nuovo Giovanni da Udine (Italija), Pandur.Theaters (Slovenija): Michelangelo (prema motivima drame Miroslava Krleže Michelangelo Buonarotti), red. Tomaž Pandur
-
„Pet stotina godina stoji ova crkva na ovome mjestu upravo ovakva kakva je i ona pet stotina godina nije rekla nikome ništa. Što uopće netko može reći o ovom vremenu koje vjeruje u prodornu i pobjedonosnu snagu nogometne lopte? Danas se mozak prodaje i lijevo i desno, to je više-manje pitanje profesionalne zarade, mode uspjeha, moći, ako hoće sa sebe svući svoju krvavu kožu, ako hoće zagnjuriti prstima u sebe, u svoju utrobu, u svoja crijeva, u svoje tajne, u svoje meso, ako hoće otkriti sebe, on je tu, mračan i dalek, i s njime nitko ne zna što bi. Takav čovjek nema potrebe vjerovati u katekizam, gledati svijet po propisu, kada čovjek taj svijet vidi.“
Gledateljima Michelangela, nove dramske predstave na sceni HNK-a u Zagrebu možda se početak ovog, jednog od rijetkih monologa u njoj mogao učiniti neprimjerenom aktualizacijom (sto milijuna eura za nedavni prijelaz nogometaša ili svojedobna diskusija u Saboru o cijeni kilograma mozga) da bi tek potom u stilu rečenice otkrili da se radi o Krležinom tekstu, ali ne iz njegove drame o renesansnom geniju iz koje su dramaturginja Lidija Pandur i redatelj Tomaž Pandur uzeli niz dramskih situacija, ali vrlo malo teksta nego iz poglavlja Intermezzo u Sikstini romana Na rubu pameti. Iako se čini da se tu izriče gotovo dnevnopolitički sud o današnjici taj je tekst objavljen prije tri četvrt stoljeća, ali Pandura je daleko više od toga zanimao onaj dio koji govori o svlačenju krvave kože da bi se tako ušlo u sve tajne naslovnog junaka.
To međutim ne isključuje niti aktualizaciju, ali na posve drugoj razini, jer se redatelj ne libi upotrijebiti suvremene tehnologije da bi raznovrsnim vizualno atraktivnim rješenjima zamijenio Krležine dijaloge nudeći umjesto njih efektne kazališne slike koje u srazu tjelesnog i likovnog u prostoru između snoviđenja, podsvijesti i umjetničke kreacije otkrivaju agoniju i ekstazu Michelagelova stvaranja i života koji se ne povinuju bilo kakvim normama. Već sam početak predstave efektno najavljuje takav put dojmljivim video uratkom Dorijana Kolundžije koji razdvaja likove Michelangleovih fresaka iz Sikstinske kapele puštajući ih da se svaki zasebno iz nebeskog plavetnila polako spuštaju prema površini vode i nastavljaju tonuti prema dnu. A voda kao počelo života ili kao element koji će nadživjeti ljude i njihova djela ili možda kao iskrivljeno zrcalo svijeta prisutna je u mnogim Pandurovim predstavama, pa tako i ovoj u kojoj nakon podizanja tkanine koja je poslužila i kao zastor i kao ekran vidimo začudnog i zadivljujućeg Livija Badurinu u ulozi Michelangela koji objašnjava kako ga i nakon petsto godina pod svodom Sikstinske kapele još uvijek muče isti životni i stvaralački problemi koje će nam pokušati predočiti. Govori to ležerno u mikrofon, sjedeći na barskoj stolici dok je svjetlo usmjereno samo na njega, a sve se ostalo jedva nazire. Nakon te poveznice sa sadašnjošću, Michelangelo / Badurina skida odjeću koja se spajala s polutminom i frenetično nanosi boje na svoje tijelo, te tako nastavlja postojati kao biće između tjelesnog i likovnog, a to ovdje znači i duhovnog.
Andrej Hajdinjak svojim je nijansiranim i vrlo funkcionalnim oblikovanjem promjena svjetla bitno pridonio vizualnoj privlačnosti prizora, a u ovom početku postupno je otkrivao čitav prostor pozornice i efektne scenografije Svena Jonkea iz NUMEN-a, pa se tako moglo vidjeti da je barska stolica na rubu proscenija kojeg većim dijelom zauzima plitki bazen pun vode, a da su iza nje (kako to i Krleža zamišlja) skele i to pomične koje svojim zatvaranjem pritišću protagonista, a odmicanjem mu na neki način ostavljaju prostora za predah od vlastitih muka i siline sraza s drugim ljudima koje silnom energijom dojmljivo igraju Alma Prica, Iva Mihalić, Ivana Boban, Damir Markovina, Kristijan Potočki, Andrej Dojkić, Tomislav Krstanović, Romano Nikolić, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc i Jure Radnić, tumačeći svaki po nekoliko uloga i zadržavajući se većinom na skelama da bi ih tek nekoliko s njih sišlo kako bi se sukobili s Michelangelom u posebnim trenucima koji govore o ljudskim kontaktima, a ne o stvaralačkim mukama.
U toj promjeni uloga bitno pomažu uspjeli kostimi Danice Dedijer koji djelomice asociraju na vrijeme radnje uspijevajući uz to omogućiti brze izmjene identiteta osobe koju glumac ili glumica tumače. Time su kostimi osmišljeni kao maske ili konvencije koje ti likovi žive da bi tek u pojedinim trenucima odbacivanjem odjeće došla do tjelesnog kao pravog života punog buke i bijesa, istine i muke, sudjelovanja i stvaranja. To dopunjuje i glazba Primoža Hladnika i Borisa Benka (iz Silencea) koja u brzim prijelazima od savršenih harmonija do škripanja upotpunjuje atmosferu, bitno pomažući gledateljevu snažnom osjetilnom umjesto verbalnom doživljaju muka genijalnog umjetnika.
Sve te elemente Pandurova režija virtuozno je uklopila u fascinantnu cjelinu koja ipak ne bi dosegla potpunu smislenost bez nevjerojatne interpretacije Livija Badurine koji nije samo vrhunski prikazao silinu i genijalnost kojom se Michelangelo borio sa svojim demonima i u životu i u stvaralaštvu nego je i sam živio te probleme kreacije prestajući biti glumac, pa čak i prepoznatljivo ljudsko biće i zadobivajući gigantske razmjere šamana, genija, demona, nadčovjeka i još niza mogućih oblika egzistencije magično ovladavajući i umom i osjetilima gledatelja. Upravo je to prožimanje kreativnosti redatelja i protagonista dovelo ovu izvedbu Michelangela do prostora koji priželjkuje Krleža u citatu iz Intermezza u Sikstini navedenog u programu predstave (vjerojatno kao željeni cilj): „Predstave, u okviru kojih nam podignute zavjese otvaraju takve stvaralačke mogućnosti, kao što su stvorene na ovoj stijeni, događaji su tako važni da bi se čovjek mogao prikloniti smionoj pretpostavci kao da naš život ipak ima neki dublji smisao.“
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 5. rujna 2013.
Piše:
Kurelec