Opterećenost tekstom

Kazalište Virovitica, Kazalište Oberon, Koprivnica: Lutz Hübner, Ispad, red. Damir Mađarić

• 
  
  Svečanom premijerom HübnerovaIspada virovitičko je kazalište otvorilo još jednu sezonu i vratilo se njemačkom dramatičaru treći put – prva su dva teksta odigrana 2004. (Gretica str. 89) te 2010. godine (Srce boksača). Suvremeni autor, prevođen na desetke jezika i igran na brojnim pozornicama, bavi se svakodnevnicom, njezinim neuljepšanim i realističnim dijelovima koje pretvara u snažne i kritički nabijene scene. U Ispadu će tako posegnuti za onime čemu i sami sve češće svjedočimo iz medija, ali i naše stvarnosti. Fizički sukob profesorice i njezina učenika, gdje je onaj koji napada učenik, više nije tema rezervirana samo za pozornicu nego je i dijelom domaće, hrvatske stvarnosti.
  
  Teme suvremenih autora koja posežu za stvarnošću (prikazujući je tamnom, možda i tamnijom nego što ona uistinu je) prezentirane su često kroz nastojanja da predstava bude drukčija s posebnim naglaskom na pridjevu moderan. Ispad će tako započeti glasnom glazbom, bez podizanja zastora, uvođenjem gledatelja u priču od samoga početka dok još gotovo nisu ni sjeli na svoja mjesta. Sukob dvaju likova na sceni – Krisa (Goran Koši) i Lidije (Aleksandra Demše) također će često biti naglašen glazbenom podlogom koja će svaki napetiji trenutak ili važniji element dodatno podcrtati. Također, sam je tekst sastavljen od monoloških dijelova koji funkcioniraju kao prepričavanje onoga što se dogodilo, a kombiniraju se kolaž-tehnikom s dijelovima dijaloga. Suvremenost tu staje. Glavne uloge ostaju ipak zatvorene u tradiciji. Njihova suvremenost ostaje na tome da se nalaze u suvremenoj predstavi, suvremenoga autora, a svako nastojanje da bi se pobijedila tradicija rezultira kontrastom između onoga što se prikazuje i onoga što bi gledatelj očekivao od predstave.
  
  Priča koju nam Hübner prepričava svoje elemente gradi na ispadu, incidentu koji se odigrao u školi. Gotovo hrvatsko-stvarnosni elementi priče trebali bi najvjerojatnije pedagoški djelovati na gledatelje, prije svega one mlađe životne dobi. Kris, učenik koji samo želi imati svoj papir kao dokaz uspješna završetka jednoga razreda, od svoje nastavnice Lidije traži prolazno ocjenu iz zemljopisa. Kako mu to ne polazi za rukom, udara nastavnicu koja kasnije odlučuje ne reagirati očekivano te ga ne prijavljuje, nego mu nudi pomoć i instrukcije iz zemljopisa što će Kris protumačiti kao poziva na neobavezno druženje u kafiću. Ona odlazi i njegovu ocu što opet rezultira njegovim nasilnim ponašanjem i fizičkim kažnjavanjem Krisa. Kris će na kraju dobiti svoj papir i bit će mu omogućeno dalje školovanje, a nastavnica ostaje u istoj mučnoj situaciji, tek jednoj od kojih je njezin život i satkan.
  
  Sudar dvaju likova – nastavnice, koja je nova u školi i koja svoj život shvaća kao bezizlaznu situaciju, ali ipak nastoji pomoći učeniku koji ju je napao, i učenika koji nastoji dobiti svoj papir samo kako bi umirio oca i koji namjerava živjeti od socijalne pomoći kada završi školovanje, postaje predstava u kojoj glumci govore tekst i kreću se po pozornici, ali nisu likovi koje tumače. Rascjepkanost i smjenjivanje monologa možda tomu pridonosi, ali samo govorenje teksta i shvaćanje o čemu se radi, nije dovoljno da bi se predstavu moglo opisati kao višeslojnu, nabijenu značenjima ili psihološki snažnu. Svaki trenutak predstave ostaje gotovo jednak – tako se ni u trenutku napada na profesoricu ne osjeti poseban intenzitet ili sam taj ispad, kako se predstava i zove. Glazba će uistinu u nekim trenucima naglasiti važnost, ali neće kod gledatelja stvoriti osjećaj nekakvoga odskoka od svega ostaloga što je prošlo. Likovi će tako biti prikazani kao arhetipovi koji se uvijek ponašaju jednako. Skromna, blaga, stroga ali gotovo nezanimljiva nastavnica koja se neće pokazati slobodnijom ili opuštenijom, a učenik će uvijek biti nemiran i nemaran, a ako se i dogodi da ispadne iz svojega arhetipa, ostat će neizmijenjen i nezanimljiv.
  
  Glumci će, opterećeni tekstom, pričati priču kojoj na sceni nedostaje žara. Kruti likovi koji se bez obzira na temu neće prepustiti nego će ostati u okvirima teksta koji čak u nekoliko trenutaka poseže za poslovicama koje sve čine još više tradicionalnijim, gotovo neobičnim u granicama suvremene predstave. Iako će se Kris (Goran Koši) u nekim trenucima ponašati mladenački, uz koju umjetničku psovku naglasiti svoj status i posebnost lika kojega interpretira, ni to neće pomoći linearnosti predstave koja na mahove postaje nezanimljiva. Publika će reagirati na svaku aktivnost na sceni kojoj se može nasmijati – upravo tražeći svaki dio koji odskače od pravocrtnosti. Borba likova sa svojom savješću i svojim mislima (dok drugi lik sjedi i najčešće je okrenut leđima) postaje na neki način uporište predstave.
  
  Prostor scene sa svega nekoliko stolaca i stolom savršeno odgovara onome što bi predstava trebala biti. Naglasak na psihološkom, borbi sa samim sobom koja se u nekoliko trenutaka pokušava odigrati – ono je što bismo od predstave očekivali. Nije nam važan prostor niti bilo koji element na sceni, nego važnima postaju riječi izgovorene u mislima. Taj psihološki element ipak ostaje nedovoljno naglašen pa sve gubi svoju funkciju jer ni kroz interpretaciju svojega teksta, u monologu, likovi nisu do kraja ostvareni. Kroz izgovorene riječi, bilo one u monologu ili dijalogu, možemo saznati što je tema, o čemu se ustvari radi i kako priča napreduje, ali očekujući kazališnu predstavu i sve njezine dijelove, mnogo toga ostaje skriveno iza teksta.
  
  Suvremena predstava u tradicionalnom ruhu ne ostavlja previše prostora glumcima za interpretaciju. Iako gledateljima tematski poznat – s možda neobičnim rješenjima gdje će nastavnik oprostiti i neće biti glavna vijest u medijima, a učenik se popraviti, ali i nastaviti po starom – Hübnerov Ispad ostaje tek priča ispričana na kazališnim daskama, točnije još jedna predstava u nizu.
  
  © Josip Strija,  KAZALIŠTE.hr, 28. rujna 2013.
  
  Lutz Hübner
  Ispad
  redatelj Damir Mađarić
  premijera 21. rujna 2013.
  dramaturg i jezični savjetnik Tomislav Pintarić, kostimografkinja Vanda Grba, oblikovatelj glazbe Mario Nađ, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić
  izvode: Aleksandra Demše (Lidija), Goran Koši (Kris)

Piše: