Majka i dijete
Teatar Gavran, Zagreb: Miro Gavran, Sladoled, red. Boris Svrtan
-
Sladoled u kvartovskoj slastičarnici tradicionalno je mjesto razgovora između majke i kćeri i to se ponavlja desetljećima od prvog odlaska kćeri u vrtić (istodobno s prvim danom na poslu majke koja je netom završila studij prava). Između prizora prolaze godine u životima protagonistica, odijeljene zatamnjenjima u kojima se preko zvučnika govori o povijesti i karakteristikama sladoleda. Situacije koji se nižu predstavljaju najčešće prekretnice u životnim prilikama i razvitku osobnosti tih dviju žena, pa je tako drugi na redu prvi kćerkin dan u školi, ali i konačana spoznaja da ih je njezin otac ostavio zbog mlađe ljubavnice, pa problemi puberteta i tinejdžerskog doba, kćerkine i majčine ljubavne zavrzlame sve do majčinog odlaska u mirovinu, a potom u dom i neočekivanog preokreta na kraju.U svojoj novoj komediji Miro Gavran se ponovo dokazuje kao pravi tvorac uspješnica preciznošću dramaturških rješenja u stvaranju tipičnih, čestih i vrlo prepoznatljivih situacija i odnosa, te životnim, a istodobno i vrlo funkcionalnim dijalogom koji iznimnom vrsnoćom i sažetošću u nekoliko rečenica opisuje mijene likova i životnog okruženja, pa njegov tekst i pored prividne nepretencioznosti i usmjerenosti na zabavljanje publike pokazuje i umijeće u stvaranju kompleksnih osobnosti i autorovu sklonost da u ženskim licima pronađe veću nijansiranost u odnosu prema svijetu u kojem žive i gdje im je mahom teže no muškarcima bez kojih najčešće ne mogu čak niti onda kada im oni nanose bol ili nepravdu.
Tako osmišljen Gavranov tekst upravo u malim pomacima od tipičnih situacija, a ponekad i općih mjesta, pronalazi originalnost i razumijevanje ljudskih sudbina likova koje očito kao njihov tvorac voli čak i onda kada njihovi potezi nisu pozitivni. Uz to radi se o tekstu koji je mišljen upravo za izvođenje na sceni, a ne za čitanje, pa njegove vrijednosti mogu doći do punog izražaja tek u iznimnim glumačkim interpretacijama. Zato su izrazitoj uspješnosti Sladoleda bitno pridonijele Mladena Gavran kao majka i Ana Vilenica kao kći širokim rasponom prikazanih osjećaja, ali i pomacima koji su dolazili do granice efektne stilizacije. Ta stiliziranost je bila posebice vidljiva kod Ane Vilenice u tumačenju kćerke kao male djevojčice, a potom tinejdžerice i mlade djevojke. Vilenica nije išla za time da oponaša njihove godine, ali je neke tipične odlike ponašanja u tim razdobljima malo potencirala i time postigla iznimno komične efekte koji su zabavljali gledatelje, a da pritom nisu gurnuli u pozadinu probleme koje takvo ponašanje donosi i samoj kćerci, ali i njezinoj majci.Mladena Gavran je humoru pridonosila kontrapunktirajući u tim prizorima dojmljivu ozbiljnost majke, izvanredno nijansirano prikazujući njenu borbu da ostane barem prividno smirena i puna razumijevanja, a da je pritom tek nekom sitnom gestom ili kratkom replikom pokazala s kojim se problemima nosi i to uglavnom potiskivanjem, a ne rješavanjem. Protjecanjem vremena kćerka u interpretaciji Ane Vilenice (koja i time dokazuje široki raspon svog glumačkog umijeća) postaje slična majci kroz potiskivanje problema i nastojanje da se to što manje vidi, dok Mladena Gavran napušta svoju glumački impresivnu suzdržanost i bravurozno pokazuje kako se majka u poznim godinama oslobađa pritiska koji su joj nametali i životni uvjeti, ali i briga za kćerku.
Gotovo identična reagiranja majke i kćeri na slične situacije potencirali su i kostimi Jasmine Pacek koja potpisuje i funkcionalnu minimalističku i gotovo prozračnu scenografiju koja uspješno stvara pomalo nostalgično okružje, a uz to je pogodna i za seljenje teatra koji nema vlastitu dvoranu. Sve su haljine i majke i kćeri bile iste sive boje, a različitost dobi stvarale su različitim krojevima. To je uz sličnost majke i kćeri ukazivalo i na to da su njih dvije poput mnogih žena i da su se borile s problemima koji se s malim varijacijama često ponavljaju.
U svemu tome bile su posebne interpretacije dvije sjajne glumice koje je potpuno razigrao redatelj Boris Svrtan. On je i pored nekih vrhunskih redateljskih dometa mnogo češće u našem teatru (ponajviše u Gavelli) nastupao kao glumac, a već desetak godina (sada kao izvanredni profesor) predaje na Odsjeku za glumu zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Vjerojatno zbog svoje vezanosti za glumu Svrtan u režiji ovog komada nije išao na neke posebne redateljske efekte nego se koncentrirao na preciznost glumačkog izraza i usklađivanje dva različita glumačka temperamenta, te pronalaženje pravog ritma predstave koja je oduševila publiku u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 2. veljače 2014.
Miro Gavran
Sladoled
redatelj Boris Svrtan
premijera
kostimi i scena Jasmina Pacek
izvode: Mladena Gavran, Ana Vilenica
Piše:

Kurelec