Kockica sa slovom LJ

Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Hans Christian Andersen, Snježna kraljica, red. Serđo Dlačić

• 
  
  Nije teško zamisliti da je Snježna kraljica, još od kada je objavljena 1845. godine, često bila postavljana u kućnom lutkarskom kazalištu. Onakvom kazalištu kakvog je njenom autoru Hansu Christianu Andersenu izradio otac i u kojem je mali Andersen oživljavao Shakespeareove likove. Andersen odavno nije među živima, kućna su kazališta danas rijetka, ali njegovi likovi i danas s pozornica i ekrana prenose poruku vjere u pravdu, istinu i ljepotu te vrijednosti borbe za njih. Fantastične mogućnosti dvo- i trodimenzionalne filmske animacije sve su veći izazov za kazališne autore, pa je tim zanimljivije gledati kako oni tom izazovu odgovaraju.
  
  Priču o Snježnoj karaljici na sceni Gradskog kazališta lutaka Rijeka ne počinjem uzalud sjećanjem na mala kućna kazališta jer me scenografija čiji su temelj dobre stare piturske ljestve podsjetila na situacije u kojima djeca od stolica, fotelja, plahti i sličnog priručnog materijala i danas u dnevnim boravcima grade svoje bajkovite svjetove. Ljestve su se činile i zgodnim scenografskim rješenjem u kojem je mala pozornica riječkih lutkara mogla dobiti dimenziju više. Iako ima dobrih rješenja i prizora, kao što je žardinjera s ružama postavljena između dva krova od ljestava ili potok koji je osvijetljeno platno razapeto po dubini pozornice, visina koju su nudile ljestve ipak nije u potpunosti iskorištena. Osim toga, ogromno platno koje predstavlja ledene dvore kraljičine, s ove strane rampe, izgleda nespretno za manipulaciju, pa bi možda više sreće bilo da je oblikovatelj svjetla Sanjin Seršić tu imao odriješene ruke.
  
  Kad već krenuh od vizualnog dojma, Luči Vidanović se u oblikovanju lutaka i maski igrala oblicima i kontrastom boja nasuprot prevladavajućoj scenskoj bjelini u koju su odjeveni i lutkari. Pahulje su maske nalik na ježeve, baš kako ih na jednom mjestu opisuje Andrsen, a „cvjetnjak žene koja zna čarati“ zapravo je duhoviti predimenzionirani šešir bake Čarobnice. Dopadljive su ruže Latica i Zlatica čiji su cvjetovi ujedno i lica. Vrane su zijevalice, kao i sob čije je tijelo zapravo donji dio rukava. Idejna suprotnost koju u sebi nose likovi djece, Kaya i Gerde, potcrtana je kontrastnim izborom boja. Nasuprot svemu tome, lik Snježne kraljice bio je malo razočarenje. Likovno je dosljedan i ne odudara od ostatka, ali mi se čini potpuno nepotrebnim negativnost lika potcrtavati predimenzioniranom štapnom lutkom. A možda se varam, pa oni najmlađi još uvijek očekuju da se zlo pojavi kao veliki crni, u ovom slučaju bijelo-srebrni i ledeno-plavi, oblak.
  
  Snježna kraljica izazov je i u smislu dramatizacije jer teško u sat vremena stane dosljednih Andersenovih sedam priča. U ovom slučaju, autorica dramatizacije Vedrana Balen Spinčić i redatelj Serđo Dlačić ponešto su modificirali početak i kraj, trećoj priči dodali začine iz četvrte i pete (to znači da u čarobnom vrtu Gerda sreće vrane i soba), a šestu su preskočili. Možda zasad ne zvuči tako, ali priča ipak teče logično, a kad zapne malo je poguraju paHulje: dvije zlobne, ali iz gluposti i neznanja, te jedna zločestija i pakosnija, Kraljici bliža i odanija. Huljice na početku razbiju čarobno ogledalo čiji komadići zatruju Kaya, prate Gerdu i putem je usporavaju, ali pred kraj i pomažu kada osvijeste da su jedna drugoj zapravo prijatelji.
  
  Iako je Andersen u toj bajci izrazito suprotstavio hladan, kritičan, analitičan um i intuitivnu emotivnost, mentalni zatvor i doživljaj života kao čuda, te odrastanjem nazvao spoznaju da tek jedno u suradnji s drugim čini ravnotežu, autorski tim riječke predstave svoje uprizorenje temelji prvenstveno na priči o bezuvjetnom prijateljstvu, ljubavi i požrvovnosti. U ledenom dvorcu Kay ne slaže od leda riječ vječnost da bi postao vlastiti gospodar, kao u Andersena. On i Gerda imaju tri pokušaja da pred Kraljicom slaže ledene kockice (opet kao u dnevnom boravku) u riječ ljubav. I tu otkrivamo natruhu božanskog, autoriteta većeg od kraljičinog: kockica sa slovom LJ što je Hulja skriva od djece odjednom postaje vrela, ispada mu iz ruku i zagonetka je riješena, a djeca slobodna da se vrate kući.
  
  Vedrana Dlačić i Vedrana Balen Spinčić kao autorski dvojac već su, s priličnim uspjehom, surađivali na predstavi Izgubljena priča: Ivica i Marica. Za razliku od tog projekta u kojem su imali jasnu priču i hrabrosti za pomak od uobičajenog, sa Snježnom kraljicom zapeli su, ne toliko u priči koja je jasna, nego u količini teksta. Likovi neprestano govore, tumače, pripovijedaju, čak i kada razgovaraju. A to može biti zamorno, stoga najmlađi u publici, ili je bar tako bilo na izvedbi na kojoj sam bila, u posljednoj trećini predstave gube koncentraciju. U tekstu se izgubila dinamika, ali na svu sreću, nema dociranja.
  
  Najveća kvaliteta predstave je izvođački tim: Dina Đuka kao Gerda, te Karin Fröhlich, Zlatko Vicić i David Petrović koji svi animiraju nekoliko likova. Unatoč zahtjevnom poslu izmjene maski, lutaka, glasovne karakterizacije likova, manipulacije scenografijom, njihova je animacija koncentrirana, dosljedna, pažljiva i bez šlamperaja. Štoviše, najzabavniji su dijelovi predstave u kojima su dobili slobodu igranja, možda i dodavanja replika: Zlatko Vicić kao baka Čarobnica, David Petrović kao Vrana i Vran ili primjerice Karin Fröhlich dok kao Huljica odgovara na ljutiti Huljin telefonski poziv.
  
  „Kada nešto želim poručiti odraslima, tada priču ispričam djeci znajući da su roditelji blizu i da slušaju.“ – zapisao je negdje Andersen. Slijedom toga, osim priče o prijateljstvu, riječki lutkari su nas ovom predstavom podsjetili da u svojim kuhinjama, dnevnim boravcima ili sobama živimo s našim najmlađima čija je mašta bezgranična. Pa što ako pri tom plati kakva krpa ili šalica?! Zadovoljstvo igre i razigrana mašta su neprocjenjivi.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 11. veljače 2014.
  
  Hans Christian  Andersen
  Snježna kraljica
  redatelj Serđo Dlačić
  premijera 6. veljače 2014.
  autorica dramatizacije Vedrana Balen Spinčić, kreatorica lutaka i scenografije: Luči Vidanović, skladatelj Srđan Badurina, oblikovatelj rasvjete Sanjin Seršić
  izvode: Dina Đuka (Gerda), David Petrović (Key, vran, Vrana, Huljica), Karin Fröhlich (Snježna kraljica, Latica, Huljica), Zlatko Vicić (Zlatica, Čarobnica, Sob, Hulja)

Piše: