Reflektor uperen u tamnu mrlju

HKD Teatar, Rijeka: Oliver Frljić, Aleksandra Zec, red. Oliver Frljić

• 
  
  Kada je kazališni autor uronjen u društveni trenutak u kojem živimo, kao što je to Oliver Frljić, nemoguće je otići na predstavu bez ikakvih očekivanja. A kada je, kao u slučaju priprema predstave Aleksandra Zec kazalište počelo prije kazališnog čina, onda je to još teže. Najprije je Frljić odustao raditi taj komad u zagrebačkom Kazalištu Gavella nakon cenzure plakata predstave Fine mrtve djevojke. Onda je sasvim izmjestio priču iz Zagreba, mjesta njenog stvarnog događanja i producenta pronašao u HKD Teatru u Rijeci. Temelj predstave je stvarni događaj tijekom kojeg su petorica pripadnika pričuvnog sastava MUP-a upali noću 7. prosinca 1991. godine u kuću obitelji Zec u Poljaničkoj ulici u Zagrebu. Oca Mihajla Zeca ubili su pred kućom, a majku Mariju i dvanaestogodišnju kći Aleksandru odvezli su na Sljeme, ubili ih i bacili u jamu za smeće. Ubojice nisu nikad osuđeni, službeno zbog proceduralne greške tijekom istrage.
  
  Uoči riječke premijere iz Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata protestirali su: tragedija obitelji Zec uvijek se prikazuje kao smrt srpske obitelji koju su likvidirali pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, a nikad kao zločin zbog nerašćišćenih financijskih odnosa jednoga od pričuvnih policajaca Muniba Suljića i oca obitelji Zec, pa se smrt Aleksandre Zec pretvara u kolektivnu krivnju hrvatskog naroda. Redatelj Oliver Frljić i dramaturg Marin Blažević na to su reagirali priopćenjem u kojem stoji da predstavu Aleksandra Zec, rade u spomen na upravo tu dvanaestogodišnju djevojčicu, a posvećuju svakom djetetu, žrtvi rata. Moto predstave stihovi su iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića: „Zar ima mjesto, gdje još vrište djeca, / Gdje ima otac kćerku, majku sin? / Zar ima mjesto, gdje ti sestra jeca, / I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?“
  
  S obzirom da u Frljića poezija kazališta ne postoji izvan vremena u kojem nastaje, onda pitanje nije hoćemo li svjedočiti političkom ili poetskom kazalištu, nego hoće li ti elementi biti u ravnoteži ili će jedna strana ipak prevagnuti. A u ovom slučaju govoriti o gledateljevim očekivanjima nije tek usputno pitanje, nego izazov jer i prva izgovorena rečenica predstave glasi: „Što ste došli gledati?“ Tijekom prvih nekoliko minuta, u agresivnom monologu Jelene Lopatić, u maniri svih jednosmjernih ostrašćenih i agresivnih ispada kojima se, ako već ne u javnom govoru, onda na internetskim forumima i društvenim mrežama govorilo o našim i njihovim žrtvama, autori ističu besmislenost te viktimološke dihotomije. I tu, uvjetno rečeno, završava političko i počinje poetsko u predstavi. Počinje pjesma Čekam te (prepjev Lili Marleen), najprije kao tonski zapis, a onda kao zborska recitacija izvođača koji je ispod glasa izvode sve do stiha „I svako će se dijete opet smijati“.
  
  Unatoč tome što je kao predložak poslužio stvarni događaj Frljić i Blažević nisu oblikovali dokumentarnu dramu. Svedena na svega nekoliko prizora, fokusirana na traumu djeteta, Aleksandra Zec doista je predstava posvećena svakom djetetu žrtvi rata bilo kad i bilo gdje. Na ogoljenoj sceni, za školskom klupom, sjedi obitelj podijeljena na one koji će preživjeti i one koji će umrijeti. Uz povremene zvuke sirena za uzbunu, pisanje zadaća i pranje zubiju su rituali kojima se održava privid normalnog života. Međutim, ono što je za stvarnu obitelj stalna prijetnja, ali ipak samo mogućnost, za kazališnu je obitelj činjenica: neke od njih te će večeri ubiti. S tim saznanjem niz pitanja što ako...?, što kada...?, zašto...? ostaju bez smislenog odgovora.
  
  Članovi obitelji preuzimaju uloge napadača. Svaki od ubijenih članova obitelji čita iz sudskih spisa, policijskih zapisnika, kako su njihovu smrt opisali svjedoci. Kulisa prizoru su fotografije s mjesta na kojem su pronađeni leševi obitelji Zec, jer ništa ne može prikazati i dočarati apsurd smrti osim smrti same. I eto nas pred prizorom koji asocira Jamu Ivana Gorana Kovačića jer, do tada tek zloslutna kulisa, lopate dobivaju ulogu u rukama krvnika koji skrivaju tragove. Pjesnik je o onome što bi iz te jame mogao poručiti pisao za života, a Aleksandra Zec u vrijeme smrti do Jame još nije dorasla.
  
  Iz groba je bude četiri djevojčice koje danas imaju dvanaest godina, a svaka na glavi nosi kapu sa zečjim ušima. Aleksandra ih intervjuira, svaka se predstavi osobnim podacima, a onda razgovaraju o tome što one misle kako se Aleksandra osjećala, kako bi se one osjećale u sličnoj situaciji, o tome što bi bilo da je Aleksandra preživjela... puni smisao predstava dobija na kraju kada djevojčica priznaje da su je vršnjaci u školi maltretirali zbog toga što nije Hrvatica. Voljela bi da oni jednom uvide što su joj učinili, ne u smislu osvete, nego osvješćivanja. „Pogledajmo jesu li ubojice među nama.“ – posljednja je, višeznačna replika. Osim što podsjeća da krvnici Aleksandre Zec nikad nisu kažnjeni, upozorava na mogućnost da ne znamo što nosi budućnost ni kako ćemo se ponašati u izvanrednim situacijama. Bismo li okrenuli leđa i poslije svedočili da smo čuli pucnje, ali nismo ništa vidjeli ili se ne sjećamo. Ili to činimo svakoga dana u različitim oblicima.
  
  Ivani Roščić trebalo je odvažnosti da se uhvati ukoštac s ulogom Aleksandre Zec kao simbolom žrtve. Uspjelo joj je da pri tom izbjegne patetiku, bude emotivna ali nepretenciozna. U dvostrukim ulogama žrtava i krvnika, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Igor Kovač i studenti glume na riječkom sveučilištu Nikola Nedić i Jurica Marčec, smišljeno podsjećaju na tihu društvenu većinu koja dopušta da se zlo događa. I četiri djevojčice koje su i dosad učile kazalište u Dramskom studiju Zajc i Malik: Jana Mileusnić, Lucija Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, a koje nakon iskustva rada na ovoj predstavi savim sigurno neće biti nalik na vršnjake koji žive u kulturi u kojoj se o smrti uglavnom ne govori.
  
  Oliver Frljić je ovom predstavom nastavio niz u kojem se bavi prešućivanim temama s prostora bivše Jugoslavije: u Beogradu je radio predstavu o atentatu na Zorana Đinđića, a u Kranju o izbrisanima iz registra stalnog prebivališta u Republici Sloveniji. U riječkom projektu je surađujući s dramaturgom Blaževićem pametno i precizno oblikovao predstavu temeljenu jednakomjerno na činjenicama i fikciji. Izbjegli su dokumentarističku rekonstrukciju, kazališni realizam, a od glumaca tražili i dobili točnost i izraza i emocije. Vidjeli smo elemente forme koje redatelj rado koristi, od glumačkog zbora, do razgovora u kojem se miješaju stvarnost i iluzija, ali ovoga puta u njihovom najčistijem obliku. Ipak, veći dio predstave djeluje tek kao pažljivo složeni mozaik koji nas vodi do posljednjeg i najiskrenijeg prizora: dvadeset i tri godine prošle su od ubojstva Aleksandre Zec, a ništa se u društvu promijenilo nije, naglašavaju autori. Iz tih školskih klupa, u kojima smo učili život devedesetih godina prošloga stoljeća, ništa nismo naučili.
  
  Aleksandra Zec je predstava koja počinje i završava u publici. Evociranje dječje žrtve emotivno dira, racionalniji među nama očekuju od Frljića oštriju političku oštricu. U situaciji u kojoj je dolazak na predstavu postao iskazom političkog stava, na sceni politike nije ni trebalo. Najgore od svega je što će se agresivni monolozi s početka predstave nastavljati i dalje, a ni naši ni njihovi predstavu neće pogledati, a kamoli poslije nje razmisliti i u razmišljanjima štogod promijeniti. U produkciji HKD Teatra umjetnička rukavica je bačena – u Hrvatskoj ima još tamnih mrlja i tema o kojima se u kazalištu ne govori.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 19. travnja 2014.
  
  Oliver Frljić
  Aleksandra Zec
  redatelj Oliver Frljić
  premijera 15. travnja 2014.
  dramaturg Marin Blažević, scenografija Ljerka Hribar, kostimografkinja Sandra Dekanić, design svjetla Dalibor Fugošić, majstor svjetla Marjan Zeneral Šubić, voditelj tona Aleksandar Jovanović, asistentica redatelja Denis Kirinčić, inspicijentica Renata Fugošić
  izvode: Ivana Roščić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Igor Kovač, Nikola Nedić, Jurica Marčec djevojčice: Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Nina Batinić i Morana Mladić, članice dramskog studija ZiM (Zajc i Malik) iz Rijeke

Piše: