Versi života

Zagrebački glumački atelje i Teatar &TD, Zagreb: Vesna Parun, Vesna Tominac Matačić, Ja koja imam nevinije ruke, red. Ivan Leo Lemo

  • Teatar &TD, Zagreb: Vesna Parun, Vesna Tominac Matačić, Ja koja imam nevinije ruke, red. Ivan Leo Lemo

    I u najtežim je trenucima Vesna Parun posezala za riječima – iskrenim, snažnim i nevjerojatno isprepletenim. Hartija joj je bila i spas i kletva. Zbog nebrojenih stihova koje je nesebično ostavila u amanet svim zaljubljenicima u verse, mnogi povjesničari i teoretičari književnosti smatraju najznačajnijom hrvatskom pjesnikinjom nazivajući je poetesom (Mediterana, Hrvatske, hrvatskog jezika...).

    Poznavateljima njezina obimna opusa čini se nemogućim izdvojiti najdraže pjesničko (ili dramsko) djelo. Ipak, nerijetki će njezinu pjesmu Ti koja imaš nevinije ruke nazvati antologijskom i najboljom, koliko god to možda isprano zvučalo. Upravo zbog toga ne čudi što su autori projekta Ja koja imam nevinije ruke (nazvanom po njezinom „umjetničkom testamentu“ u kojem je izdvojila isječke iz svojih 88 dotad objavljenih knjiga, a u kojem su iznimno zanimljive fusnote kojima je autorica popratila sve tekstove objašnjavajući njihov nastanak, ali i kontekst) odlučili upravo Vesninim riječima odati počast velikoj pjesnikinji povodom njezina devedeset i drugog rođendana. Zadatak redatelja Ivana Lea Lema nije bio nimalo lagan jer se poezija i/ili proza u stihovima često odupiru svim pokušajima adaptacije i dramatizacije. Ipak, u ovom su se slučaju svi mogući strahovi pokazali neopravdanima jer je predstava ispričala sve ono što je bilo potrebno i očekivano – život umjetnice riječi Vesne Parun.
    Teatar &TD, Zagreb: Vesna Parun, Vesna Tominac Matačić, Ja koja imam nevinije ruke, red. Ivan Leo Lemo
    Kazalište koje već dugi niz godina odolijeva gotovo svim scenografskim rekvizitima održavajući svoju scenu praznom, no spremnom pružiti redatelju i glumcima podij na kojem je sve moguće, odlično se svojim asketizmom uklopilo u cjelokupnu zamisao ove monodrame. Scena se sastoji od dvaju ulaza / izlaza te prostranog središnjeg dijela gdje se, zapravo, sve zbiva. Na plavoj površini, nalazi se glumica: sama usred otoka što metaforički možemo protumačiti kao njezinu dugogodišnju neshvaćenost od strane najbližih. Okružena je samo praznim listovima koji čekaju svoje ispunjenje, baš kao što je i čekala cijelog života – promjenu, ljubav, prihvaćanje, sebe.

    Glazba, koju potpisuju Ozren K. Glaser i Zvonimir Dusper, melankolično dočarava stanje Vesnine svijesti, ali i njezinu umjetnost. Nenametljivo, no nipošto nevažno, melodije koje dopiru iz pozadine na simbiotičan način nadopunjuju tekst koji harmonično prate. Kostimografiju je osmislio Dies Gaudii te je, baš kao i scenografija, posve jednostavna te je glumica odjevena u dugu bijelu haljinu čime se, još jednom, nastojalo samu izvedbu, baš kao i tekst, staviti u središte gledateljeve pozornosti.

    A Vesna Tominac Matačić, koja je ujedno i koautorica ovog projekta, briljantno je i očaravajuće podnijela nimalo lagano breme koje pjesnikinja nosi na sobom, kako svoje riječi, tako i vlastiti život. Vesna Tominac Matačić je ovom monodramom još je jednom pokazala svu raskoš talenta koji zadivljujuće prati sve stadije lika kojeg tumači. Potpuno predana liku, ni u jednom trenutku nije izgubila vezu s istoimenom junakinjom koju je odigrala iznimno nadahnuto te su ovacije koje su uslijedile nakon premijere bile posve opravdane i iskrene.

    Ja koja imam nevinije ruke, u režiji Ivana Lea Lema, a nastala po izboru tekstova i u izvedbi Vesne Tominac Matačić, prava je kazališna poezija koja na dojmljiv način priča život Vesne Parun. Predstava je, u suglasju glazbe i ogoljene scene, istaknula ono najvažnije što je pjesnikinja za sobom ostavila – riječima Tonka Lonze: „neprekinuti kontinuitet i nesmiljeni intenzitet neusporedivog osobnog kreativnog oglašavanja“. Zato je taj hommage velikoj hrvatskoj pjesnikinji sjetan i vrijedan  podsjetnik na ono što često zaboravljamo – život u punom smislu riječi: bremenit, nepredvidljiv, bogat, poetičan.

    © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2014.

    Vesna Parun, Vesna Tominac Matačić
    Ja koja imam nevinije ruke
    redatelj Ivan Leo Lemo
    premijera 10. travnja 2014.
    glazba Ozren K. Glaser i Zvonimir Dusper, kostimograf Dies Gaudii, scenografi Vesna Režić i Ivan Leo Lemo, producentica Tatjana Aćimović
    izvodi: Vesna Tominac Matačić

Piše:

Zvjezdana
Balić