Na pola puta do novog kontinenta

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka (u koprodukciji s Gradskim dramskim kazalištem Gavella, Zagreb) Franz Kafka, Amerika, red. Janusz Kica

• 
  
  Živimo u svijetu birokratiziranom na načine kakve Franz Kafka nije mogao ni naslutiti, a čini se da je taj isti svijet kafkijanskiji nego ikad: pun ljudi opterećenih krivnjama i strahovima izazvanih, naizgled, ničim drugim do postojanjem samim. S druge strane, Kafka je u apsurdnim situacijama začudnih literarnih svjetova majstorski razvijao i specifičan humor slijedeći valjda misao da se glupost ničega ne boji toliko koliko kad joj se nasmiješ u lice.
  
  Još pamtimo vrlo uspješan rezulat fizičkog istraživanja svjetova Procesa i Preobražaja što ga je s ansamblom Talijanske drame prošloga ljeta vodila Karine Holla. Novo riječko, i ovoga puta dramsko, čitanje Kafke pripravljeno je u koprodukciji s Gradskim dramskim kazalištem Gavella iz Zagreba, što je značilo dobrodošla glumačka pojačanja, a izabran je prvi i, isticano je, najduhovitiji roman tog autora Amerika. Na predstavu je pozivao duhoviti plakat na kojem politička karta Sjedinjenih Država u obliku mačke za vrh repa drži prestrašena miša s polucilindrom.
  
  U Ameriku, obećanu zemlju ili državnu zajednicu koja proždire pojedinačne ljudske sudbine, otputovao je Karl Rossmann. Mladića je preko mora otpravila obitelj nakon što je služavki napravio dijete. Umjesto očekivanog iskupljenja u čarobnoj zemlji punoj prilika, Karl će doživjeti niz vrtoglavih obrata, čudnih ispada i bizarnih događaja. U programskoj knjižici čitamo da Amerika nije originalni naslov teksta, nego intervencija neposlušnog izvršitelja Kafkine oporuke Maxa Broda. Radni naslov rukopisa bio je Izgubljenik ili Onaj koji je nestao što izvrsno odgovara originalu, obzirom i na činjenicu da Kafka roman nikada nije dovršio pa se, dakle, s nesretnim Rossmannom u toj prevelikoj zemlji moglo dogoditi štogod.
  
  Upravo je kraj što su ga dopisali redatelj Janusz Kica i dramaturg Goran Ferčec najpoetičniji prizor predstave. Nakon niza peripetija, nesretnih slučajnosti, susreta sa zlicama, pakosnicima i uskogrudnicima raznih vrsta Karl dolazi među ljude koji ga prihvaćaju onakvog kakav je, a pritom nije važno kako mu je ime i koje je nacionalnosti. On je umjetnik koji je među istima, u kazalištu, pronašao prijatelje i to je dovoljno.
  
  Inače, Kafkin klasik pretočen je u dva i pol sata kazališne igre koja je ostala na pola puta između slapstick komedije i drame. Kao da se nisu mogli odlučiti što bi od onog što im je Kafka ponudio naglasili: humoristične elemente ili kritiku liberalnog kapitalizma. Više humornih elemenata ima u drugom činu, pa je on i dinamičniji, ali smo zapravo, unatoč višestrukoj aktualnosti teksta, ostali zarobljeni u papirnatom vremenu i prostoru. U nekoliko prizora u kojima se Žak Valenta pobrinuo za scenski pokret vidjeli smo kako bi predstava mogla izgledati da se nije inzistiralo na tolikoj količini teksta. Kafka je klasik, ali njegova rečenica pripada drugačijem mediju, a Kica je glumce natjerao da govore, govore i opet govore. I hodaju... s kraja na kraj ogoljene scene što ju je odredio teškim zidom u dnu pozornice i s još ponekim komadom namještaja u prednjem planu. Tek natruhu Chaplinovske komedije vidjeli smo u prizoru u kojem Karla ganja policajac, a u prizoru Brunelde na kolicima naslutili smo crnohumornu notu Alana Forda.
  
  S obzirom da se dramatizacija hvalevrijedna prijevoda Zlatka Crnkovića nije osuvremenila ni slovom, likovi su se doimali kao da su netom izašli iz nekog ormara gdje su godinama stajali zaboravljeni i zapušteni, pa bi ih sada najprije trebalo dobro istresti od prašine. Taj su dojam oblikom pojačavali kostimi vezani za vrijeme prošlo, ali treba priznati da su bojom naglašavali atmosferu Kafkina prostor-vremena. Za potpuni dojam tjeskobe ipak je najviše zaslužno oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka.
  
  Sa svom tom količinom teksta i hodanja hrabro se nosi jedanaest glumaca koji tumače tridesetak likova uključenih u dramatizaciju, pa se zbog njih nadam da će na pozornici Gavelle ipak predstava bolje sjesti. Možda su u Rijeci, umjesto u Zajcu, trebali igrati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Posebno treba pohvaliti Živka Anočića koji je u ulozi Karla Rossmanna, na sceni puna dva i pol sata, vrlo koncentrirano, doista bio i dobar i pošten i naivan. I izgubljen u vrlom novom svijetu gotovo do kraja predstave. Naime, Anočićev Rossmann ipak je tijekom predstave uspio, od izgubljenog i sramežljivog tinejdžera, odrasti u mladića koji putem nije izgubio nadu i vjeru u Dobro. Dakle, ipak nije ostao Izgubljenik.
  
  U ovom je slučaju onaj koji je nestao bila – publika. Na premijeri nas je, nakon pauze, u kazalištu bilo znatno manje. Dosadilo, valjda, ljudima čekati da se nešto dogodi, zamišljati klavir i/ili gledati glumce koji uzalud pokušavaju unijeti malo života u prazan prostor.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2014.
  
  Franz Kafka
  Amerika
  redatelj Janusz Kica
  premijera 23. travnja 2014. (Rijeka), 10. svibnja 2014. (Zagreb)
  prevoditelj Zlatko Crnković, autor dramatizacije i dramaturg Goran Ferčec, scenograf Marko Japelj, kostimografkinja Doris Kristić, suradnik za scenski pokret Žak Valenta, oblikovatelj svijetla Predrag Potočnjak, autor glazbe Arturo Annechino, jezična savjetnica: Đurđa Škavić, suradnica kostimografkinje Manuela Paladin Šabanović, asistentica kostimografkinje Lara Karlavaris, inspicijentica Sandra Čarapina, šaptačica Jolanda Pahor
  izvode: Živko Anočić (Karl Rossmann), Nika Mišković (Fanny / Johanna Brummer), Jelena Lopatić (Mladić / Oglašivačica / Therese), Hrvoje Klobučar (Ložač / Liftboj Renell / Policajac/Student), Davor Jureško (Ujak Jakob / Sluga / Natkonobar / Otac), Siniša Ružić (Glavni blagajnik / Pollunder / Liftboj Giacomo / Policajac), Dražen Mikulić (Kapetan/Green / Glavni vratar), Jasmin Mekić (Schubal / Robinson), Igor Kovač (Mack / Delamarche), Aleksandra Stojaković (Klara / Oglašivačica), Biljana Torić (Grete Mitzelbach / Majka), Olivera Baljak (Sobarica / Dama u hotelu / Brunelda)
  

Piše: