Povjerenstvo za Demetrovu nagradu HDKKT-a (Hrvatskog društva kazališnog kritičara i teatrologa) u sastavu Vlatko Perković, predsjednik, Mira Muhoberac i Sanja Nikčević odlučilo je Demetrovu nagrade za životno djelo za 2014. doijeliti Borisu Senkeru.
Obrazloženje: Biografija Borisa Senkera nabraja podatke i oni su u njegovom slučaju impresivni i to u obje djelatnosti naše udruge koje je on u sebi pomirio na najbolji mogući način. Kao kritičar pisao je u tjednicima i časopisima a deset je godina vodio kazališnu kroniku u časopisu Republika. Kao teatrolog objavio je četrnaest autorskih teatroloških knjiga širokog spektra: od Begovića (Kazališni čovjek Milan Begović 1985., Begovićev scenski svijet 1987.) do Shakespearea (Bard u Iliriji, 2006.); od američkog (Pogled u kazalište, 1990.) do hrvatskog kazališta (Kazališne razmjene, 2002., Teatrološki fragmenti, 2011.); od redatelja (Redateljsko kazalište, 1977., 1984.) do pisaca (Hrvatski dramatičari u svom kazalištu, 1996., Hrestomatija novije hrvatske drame, 2000.-01.); od kazališnih kritika (Zapisi iz zamračenog gledališta, 1996.; Pozornici nasuprot, 2003.) do teorije (Uvod u suvremenu teatrologiju I, 2010. i II, 2013.). Za hrvatske i svjetske leksikone i enciklopedije pisao jedinice o kazalištu, u Leksikografskom zavodu uredio je Bibliografiju kazališta (I i II, 2004.) a sada uređuje Kazališni leksikon. Budući da je nakon završetka Filozofskog fakulteta u Zagrebu ostao raditi na Odsjeku komparativne književnosti u međuvremenu je predajući, vodeći katedru teatrologije, te poslijediplomski studij odgojio generacije studenata.
Međutim, ti su podaci suhi i nedovoljni da prikažu značaj i važnost profesora Borisa Senkera za svoju struku u našoj sredini. Naime, Boris Senker je posebna pojava u našoj teatrologiji i kritici.
Duhovit, izravan i pametan kritičar ili hrabrost bivanja izvan struje
Kad se danas pročitaju njegove kritike iz kazališne kronike u Republici (Zapisi iz zamračenog gledališta, 1996. Pozornici nasuprot, 2003.) koje je objavljivao osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, izgleda da je najnormalnije tako pisati. Međutim, to je bio vrlo hrabar izbor. Osamdesetih i devedesetih je u nas u teoriji vladala s jedne strane pozitivistička misao koja je propisivala a s druge meta-teorijska linija koje je teoretizirala a obje su u želji da dokažu svoju svrhu dovedene do krajnosti – zaglušnim citiranjem izvora i krutošću i/ili stvaranjem nerazumljivog jezika! Mudrost je postao sinonim za suhoparnost. Kao nastavak toga u kritici je vladala impersonalna i vrlo ozbiljna (ponekad i nerazumljiva) kritika. I u takvom okruženju Boris Senker se usudio pisati, kao već ugledan teatrolog, kazališne kritike koje su razbijale ta dva pravca i stvarale paralelni, treći put, hrvatske kritike i teatrologije. Usudio se o kazalištu pisati osobno, duhovito ali istovremeno iznimnog ukusa, britke misli i visoke obrazovanosti.
Ali to nije jedina hrabrost tih kritika Borisa Senkera. U vremenu kad je već zavladalo redateljsko kazalište i post-dramska poetika usudio se javno izreći vlastitu poetiku i zagovarati kako je sam rekao: „Što znači skromna, čista, časna i pismena predstava? Je li danas uopće dopušteno koristiti se tako arhaičnim demetrovsko šekspirovskim pojmovima u osvrtu na suvremenu produkciju?“ (Pozornici nasuprot, str. 46) Upravo te poetike, iz tog dopušta vlastitog osjećaja o kazalištu (točnom i istančanom) Boris Senker piše kazališne kritike. A taj osjećaj ne uključuje samo poetiku ili estetiku, već i nešto možda još važnije – etiku.
Založio se dakle za staromodni dramski teatar i pisca (ali i za redatelja suvisle poetike), za priču, likove, emociju ali i za pravo publike na ljubav prema kazalištu i vlastiti doživljaj koji joj je u drugoj polovini 20. stoljeća uskraćen i nametnut. „Govorim, razumije se, o ljudima koji ne idu u kazalište samo radi toga da bi provjerili jesu li“ to već vidjeli i pomiče li ta predstava granice našeg teatra „nego o ljudima koje kazalište i dalje zanima na krajnje jednostavan i staromodan način – kao mjesto na kojemu, kroz susret s drugim (glumca s likom i gledateljem a gledatelja s glumcem i likom) saznajemo nešto o svojoj vlastitoj mjeri i razmjerima“. (str. 304)
Teatrologija ili Boris Senker zna sve
Iako je u kritikama vrlo jasno koja je poetika i etika Borisa Senkera, on je u teatrologiji najotvorenija moguća osoba. Naime, u hrvatskoj teatrologiji se uglavnom opredjeljujemo ne samo za određeni teorijski pristup nego i za određeno područje što se ljepše zove specijalizacija. Međutim profesor Boris Senker zna sve o svemu: o svim nacionalnim dramama (od njemačke preko hrvatske do američke i australske), o svim teorijama od Aristotela do najnovijih izvedbenih studija. Zato ne čudi da je autor tolikih natuknica o kazalištu po svjetskim i hrvatskim leksikonima, da je urednik teatrološkog leksikona i u stanju je ispraviti ili dodati ono što nedostaje natuknicama ostalih autora! Zato ne čudi da je baš on mogao napisati Uvod u teatrologiju I (semiologija, dramatologija, strukturalizam) i II (antropologija, sociologija, izvedbeni studiji, povijest). Takva knjiga istovremeno mora definirati temeljne pojmove, prikazati trenutačno stanje u znanosti i na kraju otvoriti nove puteve proučavanja. Budući da se radi o sadašnjosti znanstvenici često izbjegavaju taj temelji tip radova jer je teško uspostaviti znanstvenu distancu. Boris Senker je to mogao napisati jer je osoba široke erudicije ali ne samo znanstvenog nego i profesorskog uma pa zna znalački razlučiti bitno od nebitnog a onda to bitno suvislo izložiti. Uz to, opisujući svjetske trendove nije samo slijepo slijedio svjetske uzore, nego je dodao i primjenu tih teorija u našoj teatrologiji a time već ulazimo u treće područje profesorova djelovanja.
Mentoriranje ili otvaranje prostora za druge
Kad piše znanstveni rad ili knjigu Boris Senker ne citira po principu „ulagivat ću se moćnima (bez obzira jesu li moćnici lokalni ili svjetski!) a zanemariti one slabe“, nego citira i vlastite kolege prema njihovim dostignućima u struci! Boris Senker nema u sebi strah od moćnih a ni zavist prema drugim kolegama u struci. I to bez obzira jesu li ti ljudi to postigli zahvaljujući njemu ili ne. A mnogi jesu jer je Boris Senker doista dobri anđeo hrvatske teatrologije. Boris Senker je uvijek bio spreman čitati brojne magistarske i doktorske radove, nebrojene znanstvene tekstove (mlađih i starijih kolega), da sa svima raspravlja o njihovim idejama, da im pomaže svojom erudicijom ali i dobrohotnošću tako da im ispravlja greške ali pohvaljuje i potiče ono dobro! Zbog toga nije napisao još barem desetak vlastitih knjiga ali je zbog toga četiri petine teatrologa srednje i mlađe generacije ušlo u struku. Bez njega hrvatska teatrologija bila bi pusta djelatnost tek nekolicine. Ovako je zanimljiv prostor sukobljavanja različitih ideja. Jer Boris Senker je i u mentoriranju poseban. Svi mi ostali mentoriramo unutar onog što najbolje znamo ali tako na neki način i usmjeravamo one koje mentoriramo. Boris Senker je jedini imao dovoljno znanja ali i ljudske širine da mentorira i one koji su drugačiji od njegova osobna usmjerenja. I tako je, otvararajući vrata različitim ljudima, žrtvujući vlastito vrijeme, dobrohotno dijeleći svoje znanje s drugima, obogatio prostor hrvatske teatrologije.
Boris Senker je dobnik više uglednih nagrada, za dramsko pismo gdje je prvo u trojcu Škrabe/Mujičić/Senker pisao političke groteske a onda kao pisac samac postao rodonačelnik hrvatskog literarnog kabarea (2 Marina Držića, Katarina Patačić), ali i za svoj znanstveni rad (Petar Brečić, A.G. Matoš, Mate Ujević, Marko Fotez) a od 2012. godine je i član HAZU. Međutim iznimno je važno da je dobio nagradu struke za životno djelo HDKKT iako se svi nadamo da će još napisati puno knjiga upravo sad kad je na vrhuncu stvaralačke zrelosti. Važno je zbog toga jer je ovaj tip nagrada za životno djelo uzor mlađima za put kojim valja ići struci, a put Borisa Senkera to svakako jest.
Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2014.
Suvremeno lutkarstvo i kritika vrijedan je doprinos lutkarstvu i kritici i važna literatura za studente lutkarstva, lutkarske kritičare i povjesničare.
ČASOPISI
mjuzikl_3.jpg)
ESEJI