Pokušaj ukrašavanja ispraznosti

38. dani satire Fadila Hadžića, Zagreb, 3. – 21. lipnja 2014.: Hrvatsko narodno kazalište Split, Irena Škorić, Libreto, red. Saša Broz

• 
  
  Istodobno s ulaskom publike u gledalište na pozornicu dolazi i nemarno odjevena i neuređena Žena s pričom koju tumači Andrijana Vicković sa stanovitom dozom mrzovolje i otuđenosti. Ona sjeda u jarko crvenu kadu na kotačima u kojoj i jede i čita, a kasnije uglavnom piše i tako intervenira u radnju predstave. Takvo uvođenje autorice kao lika u predstavi vjerojatno je rješenje dramaturginje Željke Udovičić Pleština u suradnji s redateljicom Sašom Broz. Njima se očito činilo da ni naglašavanje erotike ni banalni dijalozi, a niti mnoga opća mjesta koja bi ispraznošću trebala ukazati na nedostak smisla suvremenog života ipak ne djeluju dovoljno provokativno ni društveno kritično, pa bi to dodatno poigravanje na granici između fikcije i realnosti trebalo Libretu Irene Škorić ipak pružiti bar neku značenjsku slojevitost.
  
  Međutim i ta Žena s pričom već pojavom određuje autoricu kao biće koje nepostojanje vlastitog života nadoknađuje izmišljanjem scenskih likova, pa je time jednako stereotipna kao tvorevine njezine mašte. Zbog toga i zaplet koji u sebi sadrži zrnce mogućnosti za provokaciju ili barem neuobičajenost brzo tone u banalnost. Pomak od sive svakodnevne rutine i dosade koje nagrizaju brak situiranog sredovječnog bračnog para nastaje kada violončelistica Karla odluči konačno ostvariti seksualne fantazije koje dijeli sa suprugom – liječnikom Mihovilom, te dovodi kući prostitutku Martu kako bi iskušali seks u troje. No do toga ipak ne dolazi, jer situaciju kompliciraju osjećaji uz potiskivanje i eksplozije seksualnih reakcija, što se dodatno komplicira kada taj neuspio iskorak potencira i nastavlja Martin momak – svodnik i kriminalac Tristan. Čitav taj zaplet ne djeluje posebice originalno, jer je seksualna privlačnost prema osobi iz druge sredine, pa čak i žrtve prema zlostavljaču već često i mnogo kompleksnije prikazivana i u teatru i na filmu, a o brojnim književnim djelima takve tematike da i ne govorimo.
  
  Da bi Libreto takvom radnjom i banalnim dijalozima bar donekle mogao zainteresirati gledateljstvo bile bi neophodne glumačke interpretacije koje bi udahnule bar stanovitu životnost protagonistima. Žarko Radić kao Mihovil i Nives Ivanković kao Karla u svom su se tumačenju oslonili na bogato iskustvo i rutinu, što je moglo funkcionirati u uvodnim scenama pokazivanja dosade i umora u braku, ali ne i u iskazivanju djelomice zabranjenih strasti koje u Radića nije imalo nikakva intenziteta dok je kod Ivanković bilo neugodno groteskno pretjerano. Nešto uspješniji bili su Ana Franić kao prostitutka koja dobro poznaje filozofiju i psihologiju te Vladimir Posavec Tušek kao sentimentalni, ali i nasilni kriminalac jer su uloge gradili više na svojoj zanimljivoj scenskoj osobnosti nego na neuvjerljim tekstualnim motivacijama postupaka Marte i Tristana.
  
  Doda li se tome da je i stanovita mogućnost provokativnosti žešćim erotskim scenama izbjegnuta redateljskim postupkom Saše Broz koji je težio stilizaciji, a što su podržali efektnim korištenjem crvene, bijele i crne boje scenograf Borna Šercar i kostimografkinja Sandra Dekanić, konačni domet ove praizvedbe teksta Irene Škorić, ovjenčanog nagradom Marin Držić i nije mogao biti više od pokušaja blistavog pakiranja praznine.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 15. lipnja 2014.

Piše: