Jubilarno dvadeseto Zadarsko kazališno ljeto otvoreno je premijerom drame Bepo i Marijeta u izvedbi HNK-a Zadar. Od devet dramskih predstava koje su organizatori planirali na ovom, od ove godine međunarodnom festivalu, čak pet ih je iz Zadra (u izvedbi HNK Zadar, Kazališta lutaka Zadar i Zadarskog plesnog ansambla, a od toga su i dvije premijere) što govori o kontinuiranoj i ozbiljnoj kazališnoj produkciji zadarskih umjetničkih snaga. Zadar ima velik umjetnički potencijal koji samo povremeno bljesne u zapostavljenoj kazališnoj produkciji tog petog po veličini grada u Hrvatskoj, a festivali su prava prilika za njegovu promociju.
Dirljiva tragično-komična priča o ljubavnom paru na rubu egzistencije rađena je po predlošku poznatog, višestruko izvođenog dramskog teksta Miljenka Smoje Roko i Cicibela. Po njemu je 1978. godine snimljen istoimeni film u režiji Stipe Delića s neponovljivim Borisom Dvornikom kao Rokom i Semkom Sokolović-Bertok kao Cicibelom. Drama je zasnovana na stvarnim likovima s Matejuške i predstavlja dokument kolektivnog sjećanja koji je zapisao Miljenko Smoje. Split ima bogatu i prepoznatljivu kulturnu tradiciju čiji pečat uvjerljivo nosi i to dramsko djelo. Zamku da zadarska interpretacija neće biti dovoljno snažna ako se usporedi s originalom (jer tko je ikad vidio Borisa Dvornika u interpretaciji Roka zna da mu nema premca), zaobišla je Jasna Ančić i ansambl predstave smještajući djelo u novi prostor zadarske sredine s početka prošlog stoljeća. Zadarski govor malo je teže ušao u uši publike, a znalo se dogoditi i da su i sami glumci za vrijeme predstave povremeno izlazili iz njega.
Predstava uz snažnu socijalnu notu, naglašeno naginje romantici. Smojino djelo posjeduje muški senzibilitet, dok adaptacija u režiji Nine Kleflin posjeduje žensku mekoću i suptilnost. Adaptacija se ovom prilikom pokazala kao dvosjekli mač. Pozitivno je to što je namjera autorskog tima bila da se tematizirajući sve bitne Smojine motive zadrži osnovna linija predstave, no izvan splitske sredine ona itekako gubi na težini i ozbiljnosti. „Rašpe, bombe, rivolveri! Živila sveta anarhija!“ – slogan je Roka i Bepa, a orilo se početkom 20. stoljeća iz konobe na Matejuški. Ova predstava u Zadru nema svoju čvrstu podlogu i ostaje nedefinirano visjeti u zraku. Jednostavno, zadarska povijest je umnogome drugačija nego splitska.To je vjerojatno i razlog mlakoj reakciji publike za koju je predstava ciljano napravljena.
Glumački ansambl koga čine istaknuti glumci dvaju zadarskih kazališta: Jasna Ančić iz Hrvatskog narodnog kazališta Zadar i Zlatko Košta iz Kazališta lutaka Zadar, spretno je i uvjerljivo odigrao ovu tužnu i sjetnu priču. Ne padajući u zamku duboke psihološke analize likova, odigrali su predstavu uvjerljivo i duhovito. Jednostavnost je ključ za sve. Predstava je koncipirana kao dvadesetak kronološki poredanih slika međusobno dražesno i lukavo povezanih zvukovima harmonike u suptilnoj izvedbi Dražena Habuša. Povremeno se gubila dinamika na sceni, no stari songovi dali su arhaičan mediteranski pečat koji stvara bezvremensku, opuštenu atmosferu neupitne prolaznosti. Redateljica Nina Kleflin zna sjajno iskoristiti glumce i istaknuti njihove kvalitete. Tako smo svjedočili zavidnim pjevačkim sposobnostima oboje glumaca, a glazbenih brojeva moglo je biti i više.
Jasna Ančić svojom zaigranošću i scenskim pokretom jasno je naznačila različita životna razdoblja u Marijetinom životu. Snažne osobnosti, ona je vladarica scene kojom promiče tradicionalni lik strpljive, dalmatinske žene navikle na neimaštinu, no ipak znajući koje je njezino mjesto u kući, odnosno gajeti. Poznato je da su Smojini ženski likovi plošni i često naivni. Glumica je lik osnažila, odigrala veselo i zaigrano, iznoseći pred publiku cijelu paletu osjećaja: ljubomore, sreće, bijesa, beskonačne tuge i beznađa. Zlatko Košta je već godinama u odličnoj glumačkoj formi, i ovaj put je sjajno i koncentrirano odigrao ulogu anarhista i buntovnika Roka, tj. Bepa. Smojin muški lik u drami daleko je snažniji od ženskog, tako da je Košta u startu imao prednost pred svojom kolegicom. Blag i buntovan istovremeno, osebujan i uvjerljiv, snažnog i muževnog glasa, nepogrešivo je vodio predstavu prema tragičnom svršetku.
Kostimografija Marije Šarić Ban i funkcionalna scenografija Johna Čolaka čine cjelovito umjetničko djelo i estetski zaokružuju ovo skladno scensko događanje komunicirajući međusobno. Estetski vizualni efekt dobio se prirodnim, zemljanim bojama koji su nježno podcrtali cijelu predstavu. Zvučnu kulisu predstave su na početku i za vrijeme predstave stvarali živi galebovi nadliječući prostor izvedbe, tako uvjerljivo da je velik dio publike bio uvjeren da njihovo glasanje dolazi s razglasa.
Bepo i Marijeta je nepretenciozna, sjetna, pomalo naivna, no iskrena i dramatična životna priča koja budi kod publike čežnju i sklonost jednostavnosti i malim radostima koje današnja kultura življenja apsolutno istiskuje. Uživati u običnim stvarima, u onome što jesi i što radiš zaboravljena je životna vještina. Osim u sitnim životnim radostima, poruka je autora da treba uživati i u vinu što se provlači kroz sve Smojine tekstove. Vino je božanski dar i treba ga znati iskoristiti. Akteri drame u više navrata uspoređuju svoje bijedno stanje prije boce ispijenog vina s onim stanjem koje dolazi nakon vina, pa tako slave i veličaju pijanstvo. Kada im tek rođeni sin u gajeti umire, oni ga sanjaju kao kralja. Sve nesreće koje su ih zadesile su prebrodili uz pomoć vina. Prolaze godine, a Bepo i Marijeta stare i postaju sjetni. Osamljenost ih je sve više vezivala jedno za drugo pa se više nisu ni na trenutak rastajali. Uvijek i svugdje su bili zajedno, spojeni u jednu osobnost i u jednu želju. Roko i Cicibela umrli su zajedno zimi 1936./37. stisnuti jedno uz drugo u potleušici u koju ih je Grad Split smjestio kada su ušli u pozne godine.
© Sanja Petrovski, KAZALIŠTE.hr, 16. srpnja 2014.
