Simpatije i slabosti cjeline

Kazalište Virovitica, Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Tit Makcije Plaut, Ćup, red. Renata Carola Gatica

• 
  
  Vinkovačka premijera komedije Tita Makcija Plauta Ćup (25. rujna 2014. godine) rezultat je prve suradnje između Kazališta Virovitica i Gradskog kazališta Joza Ivakić (virovitička premijera održana je 3. srpnja 2014.). Plautova Aulularia (u hrvatskom prijevodu Ćup, Škrtac, Tvrdica…) jedna je od najpopularnijih svjetskih komedija koju su obrađivali mnogi dramatičari (Gelli, Ben Jonson, Držić, Molière…). Izvorno je sadržavala prolog i pet činova, ali je posljednji čin izgubljen te je kraj podložan različitim interpretacijama u različitim epohama (dobri uvijek bivaju nagrađeni, a najveće razlike nalaze se u razmjerima kažnjavanja Škrtca). I u ovoj verziji, okvir komedije temelji se na uobičajenom kosturu priče. Stari škrtac Euklion (Igor Golub) u ognjištu svoje kuće pronalazi ćup s blagom te živi u stalnom strahu da će mu ga netko oteti. Paralelno s tom pričom, stari susjed Megador (Antun Vrbenski) želi oženiti njegovu kćer Fedru i bez miraza na što Euklion pristaje međutim, ona je trudna s mladićem Likonidom (Vladimir Andrić). U nizu komičnih situacija koje nastaju iz zabuna temeljenih na različitim objektima želje likova (sluge dolaze pripremiti vjenčanje, a Euklion misli da su došli ukrasti ćup, Likonid priznaje da je obeščastio Fedru, a Euklion misli da mu je ukrao ćup…) radnja se raspliće do sretnog kraja i braka Likonida i Fedre.
  
  Renata Carola Gatica i Dora Golub odlučile su se na zadržavanje klasičnog okvira radnje,  miješajući konceptualno antičke konvencije sa suvremenim filmsko-animiranim dosjetkama i karakterizacijama likova. Radnja je postavljena iz vizure kućnog duha Lara (Mladen Kovačić) koji je narator, pokretač zapleta i deus ex machina, a te funkcije dodatno naglašava preuzimajući u radnji i lik Strobila, Megadorovog sluge. Tako Lar (sačinjen od karakternih crta današnjih TV voditelja, razigranog boga Lokija i meštra ceremonija) vodi cijelu priču, potiče likove na djelovanje, komički komentira situacije na sceni (ima moć zamrznuti vrijeme scenskog događanja), nagrađuje i kažnjava likove na kraju, a njegovi kontinuirano uplitanje u radnju pojačava poigravanje sa zabunama. Osim toga, radnju su smjestile u nedefinirano, ali suvremeno vrijeme što je naznačeno kostimima i dosjetkama (poput one kad Lar kaže kako bi Megador „potrošio djevojku kao seljak poticaje“), a glazba podsjeća na mješavinu stila one iz serijala o obitelji Adams i Pink Panthera. Lik Likonida u pojavi, gesti i govoru neodoljivo podsjeća na spužvu Boba, a Euklion na Eugena Klještića i Sméagola iz Gospodara prstenova. Scenografija je također vremenski nedefinirana i kombinacija suvremenog i antičkog jer su na sceni dvije kuće i trg, ali su izgrađene od drvenih paleta i ploča sa suvremenim namještajem (kada, stolić, lampa…).
  
  Sve to djeluje zanimljivo kao ideja, ali izvedba upravo zbog ovog miješanja konvencija i vremena ima dramaturških nelogičnosti, rupa, a i glumcima otežava snalaženje u radnji i prostoru. Likovi su smješteni u nedefiniranu suvremenost, a zadržana su originalna Plautova imena te govore u stihu. Lar evidentno ima velike moći i nevidljiv je ostalim likovima, ali u nekim trenutcima se bezrazložno povlači sa scene kako ga ostali likovi ne bi vidjeli i na kraju odjednom gubi moć zamrzavanja radnje. Osim toga, dolazi do pogrešaka u izmjenjivanju lika Lara i Strobila, scenski prostori se nelogično narušavaju, karakterizacija nekih likova previše je karikaturirana (Likonid kao bedak u hlačama navučenim preko pupka s kratkim nogavicama), likovi bezrazložno ruše kazališnu iluziju s vremena na vrijeme izlazeći iz prostora scene i razgovarajući s publikom, a na kraju se konvencije završetka komedije (sretan kraj, brak kao afirmacija temeljnih vrijednosti) pretjerano naglašavaju i podcrtavaju nekoliko puta.
  
  Usprkos problemima koncepta, dio ansambla uspio je iz sebe izvući ono najbolje pa su tako Mladen Kovačić i Igor Golub iznijeli zanimljive i uvjerljive likove koji su zaokupljali pažnju publike i bez kojih bi predstava ostavila puno slabiji dojam. Kovačić je usprkos sitnim pogreškama u transformacijama pozornost plijenio energijom, pokretom, glasom, govorom i brzim i čestim izmjenama u liku dok Igor Golub izvrsno funkcionirao u svoj karakterizaciji škrtca izbezumljenog sumnjom i bijesom u gesti, liku i govoru. Ostali članovi ansambla svoj su posao odradili na zadovoljavajućoj razini iako su često narušavali tempo izvedbe što je umanjivalo komičnost ključnih situacija sa zabunama.
  
  Sve u svemu, izvedba zasigurno neće ostati zapamćena u kazališnim analima, ali nećete požaliti odete li i pogledate zanimljiv idejni koncept s izvrsnim kreacijama Kovačića i Goluba koji će zadobiti vaše simpatije usprkos brojnim slabostima cjeline.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 26. rujna 2014.
  
  Tit Makcije Plaut
  Ćup
  redateljica Renata Carola Gatica
  premijera 3. srpnja 2014. (Virovitica), 25. rujna 2014. (Vinkovci)
  dramaturginja Dora Golub, scenograf i kostimograf Patricio Agüero, skladatelj Mario Mirković, oblikovatelj tona Mario Nađ, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, asistentica redateljice Sara Grgurić, dizajn plakata Dubravko Mataković, izrada video projekcije Matija Turkalj
  izvode: Mladen Kovačić (Lar / Strobil, Megadorov sluga), Igor Golub (Euklion), Vlasta Golub (Stafila, Euklionova služavka), Antun Vrbenski (Megador), Snježana Lančić-Prpić (Eunomija, sestra Megadorova), Vladimir Andrić (Likonid, Megadorov nećak)

Piše: