Kad glumac vjeruje redatelju...

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca , Rijeka: Oliver Frljić – Marin Blažević, Hrvatsko glumište, red. Oliver Frljić

• 
  
  Teško je govoriti o predstavi Hrvatsko glumište redateljsko-dramaturškog dvojca Oliver Frljić – Marin Blažević i pritom zanemariti kazalište koje se odvija oko kazališta. Najprije javna polemika sa Slobodanom Šnajderom čija je drama Hrvatski Faust bila polazišna točka ansamblu u bavljenju hrvatskim glumištem, a koja je zaključena(?) Šnajderovom zabranom korištenja imena i bilo kojeg segmenta te drame. Zatim niz natpisa na pročelju riječkog HNK: „Kazalište narodu“, „Hrvatsko LGBT kazalište Ivana pl. Zajca“, „Apolitičko kazalište“ te „Ja ne mrzim – heroj, a ne zločinac“ uz portret Bojana Glavaševića, a koji uglavnom nisu prepoznati kao umjetnička akcija nego kao politička provokacija. Kazališni bilten podsjetio je publiku na to što su devedesetih govorili neki članovi hrvatskog glumišta, a kontekst predstave određen je njenim definiranjem kao trećeg dijela u trilogiji o hrvatskom fašizmu, uz predstave Bakhe i Aleksandra Zec. Uoči premijere javna tribina u suradnji s Koalicijom za Rekom na temu Upotreba činjenica u kazališnom predstavljanju stvarnosti devedesetih, zapravo o umjetničkom pravu transponiranja stvarnosnih činjenica kroz emociju u umjetničku istinu. I na kraju premijernog bloka još jedna rasprava s publikom iz projekta Diplomirani gledatelj na temu 'Hrvatsko glumište' odgovara hrvatskom glumištu o problemima što ih proizvodi predstava i njezina pripadajuća medijska izvedba.
  
  Usred i uslijed svega toga – rasprodane ulaznice premijernog bloka i priličan broj rezervacija za siječanjske reprize predstave Hrvatsko glumište. Sasvim solidan i nezanemariv fiskalni rezultat, iako to, vjerujem, nije bio prvi cilj autorske ekipe. Puno je važnije da se javno i privatno nastavlja razgovarati o temi hrvatskog fašizma. Hoće li razgovori biti i terapeutski nikada nećemo moći stvarno vrednovati. U međuvremenu, držimo se Frljićeve izjave da kao intendant neće djelovati po bilo čijem političkom diktatu, pa znatiželjno očekujemo nastavak.
  
  Publika koja tako revno puni gledalište male scene – predstava Hrvatsko glumište izvodi se na pozornici na kojoj je i tribina s gledalištem – sigurno iz kazališta neće otići nezadovoljna glumačkom izvedbom, bez obzira koliko bili skloni kazališnom konceptu Frljića i Blaževića. Osmeročlani glumački ansambl Hrvatske drame dao se bezrezervno redatelju i konceptu te su izuzetno koncentrirani i dosljedni, bez obzira što predstava nudi obilje mjesta za nespretnosti i nedosljednosti. A koncept doista jest blizak, baš prema najavama, predstavi Turbofolk koju riječka publika voli već sezonama: niz slika u kojima se dramska napetost ne stvara dijalozima nego igrom izvođača; odnosom slika, glazbe koja ih prati i emotivne reakcije gledatelja.
  
  Putovanje kroz prostor i vrijeme hrvatskog glumišta počinje 1941., u godini kada su anđeli pali i doslovno izašli iz ormara da bi od života učinili pakao. Mnoštvo je simbola koji se redaju u žestokom ritmu: suho božićno drvce, slijepci, mačevi koji su po potrebi i seksualne igračke, puške, gitare, zatim kip Majke Božje bez šake koja u prizoru kasnije nosi partizansku kapu, natpis „Narodno kazalište Jasenovac''... Jedan od najpotresnijih prizora sigurno je živa slika plinske kupke iz Auschwitza.
  
  Autori koriste niz dokumentarnih elemenata. Parafraziraju tuđe predstave, primjerice Kiklopa'Ivice Buljana, stavljajući na gaće umjesto lika političara, lica hrvatskog glumišta. S prednje strane one koje su prozvali imenom, neke i citatom: Milu Budaka, Zlatka Viteza, Ozrena Prohića, Jasena Boku, Joška Juvančića, Krešu Dolenčića, Jakova Sedlara, Anju Šovagović Desktop(?!čemu). S druge strane uvjetno rečeno opoziciju, Slobodana Šnajdera, Vitomiru Lončar, Snježanu Banović, Mani Gotovac, koje ipak nisu prozivali, ni citirali. Ali citiraju i svoje predstave: Bakhe dijaboličnim prizorom vrana koje komadaju sirovo meso te Aleksandra Zec – zboru koji u ložama gledališta odjeven u ustaške uniforme pjeva Oj hrvatska mati Aleksandra viče „Ja ne mrzim!“
  
  Zanimljiv je način na koji redatelj Frljić i dramaturg Blažević slažu prizore na rubu prema kiču, patetici. Na rubu prema trenutku u kojem je gledatelju svega previše, nasilja, golotinje, crnila, buke, dokumenata, simbola... ali zapravo granicu nikada ne prelaze. Svijet bez sive zone u kojem je sve uglavnom crno odjednom postaje glumački odmor poslije probe, svi su u kućnim haljinama, čavrljaju o budućnosti hrvatskog glumišta, o mladom studentu glume Nikoli Nediću (lice poznato iz produkcije ZeKMa Generacija '91.-'95.) kojem je to prva premijera u HNK-u, a koji je tek sa šesnaest godina prvi put javno izgovorio da je Srbin. Naravno, dosljedno temi i predstavi, prizor u kojem ga ansambl prihvaća pretvara se u prizor mučenja u kojem ga tjeraju da pije iz kanistera. I opet smo u orgiji pijanog slavlja, asocijacija na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta i packa prozvanom predsjedniku HDDU-a Borisu Svrtanu. Scenografija prizoru je replika Bukovčeva zastora Narodni preporod čiji je original u podrumu Muzeja suvremene umjetnosti, a naslikao ju je slikar riječkog teatra Stjepan Buković.
  
  Posljednji prizor u kojem hrvatsko/riječko glumište u stroju i strahu čeka što će učiniti Aleksandra Zec koja u ruci nosi pušku, otvara mogućnost da se priča nastavi. Uostalom i na programskoj knjižici predstave piše: „Ovo nije kraj.“ Shvatimo li fašizam kao pojam širi od radikalnog autoritarnog nacionalizma, on postaje totalitarizam, a totalitarizama raznih predznaka ima još i još. Znajući da Frljić kazalištem provocira sredinu u kojoj predstavu stvara otvarajući specifične bolne točke bit će zanimljivo gledati nastavak njegove riječke kazališne priče. Nije valjda Hrvatsko glumište bila jedina viteška rukavica kojom se nabacio tek za početak intendantskog mandata.
  
  © Tatjana Sandalj, KAZALIŠTE.hr, 2. prosinca 2014.
  
  Oliver Frljić & Marin Blažević
  Hrvatsko glumište
  redatelj Oliver Frljić
  premijera 19. studenoga 2014.
  dramaturg Marin Blažević, kostimografkinja Sandra Dekanić, scenografkinja Petra Veber, oblikovatelj svjetla Boris Blidar, asistentica redatelja Nina Gojić, asistentica dramaturga Nataša Antulov, inspicijentice Jolanda Pahor, Sandra Čarapina
  izvode: Damir Orlić, Jelena Lopatić, Tanja Smoje, Jasmin Mekić, Jerko Marčić, Nikola Nedić, Dražen Mikulić, Nika Mišković, Jolanda Pahor, Nina Batinić
  sudjeluje zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca, zborovođa Igor Vlajnić

Piše: