Upornost teatralnog provincijalizma

Hrvatsko narodno kazalište Zadar: Émile Zola, Thérèse Raquin, red. Jasna Ančić, Vinko Radovčić

• 
  
  Hrvatska praizvedba Thérèse Raquin Emila Zole u HNK Zadar, zvuči primamljivo na prvu loptu, no ako se sjetimo historijata dramskih nedjela dotičnog kazališta u proteklih desetak godina, očekivanja naglo splasnu i suočeni s izvedbom zadarskog ansambla bivate uvijek izbatinani teatralnim provincijalizmom. U lokalnim se medijima u posljednje vrijeme prokazao i ravnatelj HNK-a Zadar koji će sam despotski odlučivati tko je, a tko nije kazališni kritičar – naravno vezano uz negativne konotacije projekata koje su u zadarskom miljeu očito izlišne. Pišući o predstavama HNK-a Zadar posljednjih deset godina u Vijencu, Kulisi i na Kazalištu.hr i osobno sam osjetio kako stalno pišem jednu te istu kritiku. Zašto? Možda zato što su (s iznimkom Stoše od Foše i dijelom I to je ljubav) njihove predstave, izvedbe i režije navlas iste, bez trunke političnosti, subverzije i kreacije – kao da je lokalno kazalište postalo ideološki aparat koji nudi digest lektiru za neobrazovani puk.
  
  Tako je bilo i ovaj put sa Zolom. Umjesto Ferenčine i Leme u redateljski sttolac sjeli su nezaobilazna Jasna Ančić i Vinko Radovčić, kojemu je, bez cehovskog objašnjenja čime je to zaslužio toliko ukazanih prilika, ponuđena režija nekolicine projekata koji su se uprizorili na zadarskim daskama. Ono što je rak-rana zadarskog kazališta je prije svega nekoheretnost, letargija i posvemašnji manirizam izvedbe glumaca u ansamblu: Jasne Ančić, Mirka Šatalića i Žane Bumber; drugi problem je odabir predložaka koji su ili saharinske komedije mediteranskog štiha ili lektirne redukcije modernističke drame, najčešće Williamsa; treća nevolja je što redatelji solidnog opusa, poput Dražena Ferenčine u HNK-u Zadar režiraju bez strasti i kreacije. Kad se sve zbroji, proizvod je apatični kazališni akademizam s patosom, bez svrhe i namjene, osim možda da se napuni kućni budžet od prodaje karata i pretplatnika.
  
  Praizvedba Thérèse Raquin ponuđena je i pretpremijerom koja je nakon odgledane izvedbe nalikovala više na prodaju generalne probe s obzirom na početničke greške i u samom izgovoru teksta i u pamćenju istog od strane glumaca. Zolin je predložak prije svega začudnom redukcijom sveden na početna i završna mjesta fabularnih promjena koje su takvom selektivnošću postala otupljena oštrica naturalističkog sižea. Dramaturgiju potpisuje Vinko Radovčić koji nije pokazao ni zanatsko snalaženje u fahu obzirom da je kritičnu sekvencu romana (kad paralizirana Madame Raquin saznaje za zločin) apsolutno zbrljao u kaotičnu svađu dvoje demonskih ljubavnika Laurenta i Thérèse. S obzirom na dramaturške falševe i režija Jasne Ančić i Vinka Radovčića nije odmakla daleko od linearne deskripcije romanesknog štiva. Scenografija koju opet supotpisuje Radovčić s Johnom Čolakom sastavljena od sedam-osam komada metalnih ograda vjerojatno simbolizira zatvor/sudbinu protagonista, i uokviruje krevet, stol i stolac oko kojih se isprepleće dramska radnja. Jedina svjetla točka produkcije je precizno i naglašeno opskurno svjetlo koje potpisuje Ivo Nižić dok je zanatski pouzdano svoj dio posla odradila kostimografkinja Marija Šarić Ban (crne odijela i haljine kasnog 19. stoljeća.)
  
  Glumačka izvedba boluje od naglašenog preglumljivanja Vinka Radovčića i Žane Bumber koji tumače likove urotničkih ljubavnika; njihov duel ponajbolji je samo kada ne glume, u sekvencama dernjave i psovanja vlastite sudbine – sve ostalo odiše dosadom i patosom. Jasna Ančić u ulozi Madame Raquin je u klasičnoj izvedbi copy/paste odigrala još jednu manirističku ulogu koju igra još od 2007. i dolaska u HNK Zadar s uvijek prisutnim obiljem patetike. Možda je jedinu solidnu rolu ostvario Ivan Vukelić u portretiranju nesretnog Camillea prikazavši nekoliko solidnih solilokvija i držeći razinu dramske napetosti. S druge strane Zlatko Košta u ulozi naratora / Emila Zole odigrao je ulogu s dosta jezičnih grešaka pa ipak njegov veteranski mukli bariton vrijedi više od većine glume u predstavi. Sasvim utilitaran bio je Dragan Radonja (Mimi Zadarski) u ulozi Michauda pokazavši svoj rutinirani rafinman u igranju sporednih uloga.
  
  Unatoč najavama iz programa, u izvedbi romana nije bilo ni „velike psihološke“ ni „velike fizičke“ studije kako ju je sam Zola nazvao, nego ponajprije velike redukcije i velike dosade djela pripremljenog, režiranog i odigranog u maniri uprizorenja srednjoškolske lektire. Hoće li i kada u HNK-u Zadar doći do nužne programske, estetske i infrastrukturne promjene možemo samo nagađati, no kazalište koje se proteklih godina servira iz HNK-a Zadar sve je samo ne umjetnost.
  
  © Mario Županović, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2014.
  
  Émile Zola
  Thérèse Raquin
  redatelji Jasna Ančić/Vinko Radovčić
  premijera 2. prosinca 2014.
  dramaturgija Vinko Radovčić, prijevod Nataša Šprljan, Snježana Ercegovac, scenografi John Čolak, Vinko Radovčić, kostimografkinja Marija Šarić Ban, oblikovanje svjetla Ivo Nižić, odabir glazbe Vinko Radovčić, Nebojša Lakić, fotograf predstave Željko Karavida
  izvode: Žana Bumber (Thérèse Raquin), Vinko Radovčić (Laurent LeClaire), Jasna Ančić (Madame Raquin), Ivan Vukelić (Camille Raquin), Zlatko Košta (narator / Émile Zola), Dragan Radonja (Michaud)

Piše: