Pojam „hrvatska drama“ može značiti dramu napisanu na hrvatskom jeziku, ali i cjelokupan korpus drama pisanih u Hrvatskoj i na hrvatskom jeziku. Nakon gledanja neke dobre ili loše pojedinačne hrvatske drame svi smo skloni generaliziranju, jer nam ta jedna drama postane označiteljica cijelog korpusa. Loša drama baca nas u depresiju i mislimo da je hrvatska drama kao takva nešto najstrašnije na svijetu i da su Hrvati potpuno netalentirani za pisanje drame kao takve. Dobra drama nas pak diže u visine jer eto vidiš kako je ovo dobro a napisano kod nas! Pojedini trend koji vlada na scenama u stanju je otjerati publiku od hrvatske drame kao takve jer nakon pet odgledanih predstava o jednako disfunkcionalnim obiteljima koje se psuju, tuku i svađaju ili pak pet potpuno bezličnih obitelji koje ne prepoznajemo, skloni smo pomisliti da se u Hrvatskoj pišu samo takve drame. Ponekad nam se čini da hrvatske drame uopće nema u kazalištu, da se ne pišu kao takve i da se nikad nisu pisale. I tako dalje. Što nam je stvaralaštvo vremenski bliže to smo skloniji neutemeljenim generalizacijama.
Generalizacije (donošenje općeg zaključka ne temelju nedovoljnog broja činjenica) su zamamne u svim područjima ali je problem da na temelju njih odlučujemo – u ovom slučaju o tome hoćemo li ići u kazalište na neku novu hrvatsku dramu ili ne. Na temelju njih odlučujemo i kojim ćemo metrom mjeriti neku novu dramu koju vidimo. Tako kad vidimo novi hrvatski tekst na repertoaru uplašimo se da je to ona nasilna ili bezlična obitelj koje smo se nagledali i ne želimo ni čuti o gledanju. Budući da je izbjegavamo, ne vidimo dugo neki novi hrvatski tekst, pa imamo dojam da hrvatske drame ni nema... I tako u krug.
Zanimljivo je da su ne samo obični gledatelji ili ljudi vezani uz kazalište skloni takvim generalizacijama nego su tome skloni i teoretičari koji bi trebali biti široko informirani i objektivni! Osamdesetih su kritičari javno iznosili tezu da Hrvati nisu talentirani za pisanje drama i da te drame nema (npr. Jasen Boko), a čak dvijetisućite ugledni su teatrolozi poput Vjerana Zuppe ili Velimira Viskovića javno tvrdili da osim Držića i Krleže ništa u hrvatskom dramskom pismu ne vrijedi (Željko Ivanjek Nepodnošljiva lakoća igranja Krleže Jutarnji list, 03. listopada 2009.) Možda upravo zbog tih generalizacija naša suvremena drama (osim nekoliko imena kao što su Ivo Brešan i Slobodan Šnajder zahvaljujući hrvatskim teatrolozima, a Miro Gavran zahvaljujući ponajprije stranim teatrolozima) od šezdesetih do danas nije ni izdaleka dovoljno teorijski obrađena niti sustavno predstavljena ni vlastitoj ni stranoj javnosti. A nije ni priznata među teoretičarima u zemlji.
Postoje doista kazališno sušna razdoblja u kojima se hrvatsku dramu slabo postavljalo u kazalištima zbog politike kao osamdesetih kada je nakon političkih sedamdesetih kazališnim ravnateljima bilo jasno da hrvatska drama može biti i opasna. Neka sušna razdoblja posljedica su vladajuće poetike kao na primjer vladavina redateljskog kazališta koje nije voljelo suvremenog pisca nego klasiku. Međutim, hrvatska drama je jedna vrlo otporna i snažna biljka. Bez obzira na situaciju u kazalištu ili društvu – pisci je uporno pišu. Osim kazališnih repertoara i kritičarske recepcije postoje tri su dokaza da je puno više drama napisano nego postavljeno na scenu. Prvi je natječaj Ministarstva kulture za Nagradu Marina Držića na koji svake godine dolazi šezdesetak novih tekstova (neizvedenih i neobjavljenih), drugi je dramski program Hrvatskog radija koji svake godine premijerno izvede pedesetak naslova, a treći godišnjak Hrvatskog centra ITI-UNESCO Hrvatska drama, koji je osamdesetih i devedesetih u svakom broju donosio osnovne podatke o pedesetak novih drama (izvedenih ili objavljenih). Iako se promjenom koncepcije početkom dvijetisućitih odustalo od tog popisa svi su objavljeni podaci iz časopisa stavljeni na internetske stranice HC ITI-ja pa tako i javno dostupni.
Kad se pogleda taj korpus, vidi se ne samo da je velik nego i da ima neke logike u njemu. Odnosno da se neke teme, motivi, likovi, ideje ponavljaju. Pa je tako očito da hrvatska drama zaslužuje opće preglede čitavog područja koji bi je pokazali kao cjelinu uz dominantne teme, likove, motive i sl., preglede koji bi pokazali njezine osnovne preokupacije. Po mogućnosti s odmakom objektivnosti bez dnevnopolitičkih ili dnevnoestetskih kriterija iz kojih se vrlo često hrvatsku dramu prosuđuje. Koliko god se čine paušalne, kad se malo bolje pogleda, sve one spomenute generalizacije na kraju ipak budu posljedica onoga što se nosi u politici i estetici.
Ovo je jedan pokušaj pregleda suvremene hrvatske drame iz cjelokupnog korpusa. U proučavanju hrvatske drame od Drugoga svjetskog rata naovamo, ukazale su se tri zanimljive činjenice.
Prvo: ako se želi dobiti zaokruženi korpus suvremene hrvatske drame granicu treba povući sa šezdesetima jer se upravo tada dogodila važna estetska prekretnica. Do tada su već završili soc-realistički trendovi i popustila stega politike i u društvu i u kazalištu. Zato je kazalište krenulo samosvojnim putem, a suvremena drama u traženje vlastite estetike i odnosa prema umjetnosti i društvu. Uz to, razdoblje do šezdesetih već lagano ulazi u klasiku dok se stvaratelji od šezdesetih naovamo smatraju suvremenicima iako je prošlo gotovo pedeset godina.
Drugo: unatoč velikom broju drama koje se svako desetljeće pišu, kao i različitim estetskim i tematskim preokupacijama, postoji brojčano ograničen popis drama koje su u određenom vremenu proglašene kanonskima. Popis kanonskih drama određuje kazališna i kritičarska recepcija pojedinog autora. Te drame, kao i većina književnog kanona, su ne samo odredile svoje desetljeće nego nastavljaju djelovati i u drugim desetljećima te tako utiču na razvoj hrvatske drame.
Treće: analizira kanonskih drama pojedinog desetljeća pokazuje dominaciju određenih tema u pojedinom desetljeću. Svaka drama piše iz određenog odnosa prema stvarnosti i svijetu u kojem pisci žive, opisujući taj svijet oko sebe i pokušavajući ga shvatiti. Zato je opća dominantna tema od šezdesetih do danas pokušaj određivanja vlastitog identiteta. Unutar toga su se nametnula tri odnosa prema stvarnosti koja su odredila pojedino desetljeće: politika, odnosno kritika društva i traženje razloga za svijet u kojem živimo izvan nas u šezdesetima i sedamdesetima te emocija i traženje razloga u nama iznutra u osamdesetima. Nakon toga uslijedio je gubitak identiteta: bezlična crna slika svijeta kao zamjena za identitet u devedesetima, a preuzimanje tuđeg, američkog identiteta u dvijetisućitima.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 16. siječnja 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI