Životu usprkos

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci, Umjetnička akademija, Osijek, Teatar 054, Osijek: Želimira Periša, Četiri priče: Žene, red. Roberta Raponje

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić u koprodukciji s Umjetničkom akademijom i osječkim Teatrom 054, na Međunarodni dan žena, 8. ožujka 2015. godine premijerno je postavilo dramu Četiri priče: Žene nastalu prema zbirci priča Mučenice Želimira Periša, a u režiji Roberta Raponje. Priča postavljena u formi ispovjednog teatra govori o četiri privatno nepovezane žene koje se nalaze na životnoj prekretnici. Irena (Sara Moser) draga je, pametna i pomalo naivna djevojka koja počinje studirati i dolazi u studentski dom gdje sobu dijeli sa cimericom Amrom, čudnom i tajnovitom djevojkom koja je prošla strahote u ratnom vihoru BiH. Kroz razgovore i upoznavanje Amre, Irena pokazuje svoju dobru stranu, sazrijeva i ostavlja iza sebe neuspješnu vezu, površne prijatelje te sklapa novo, iskreno prijateljstvo s Amrom i ulazi u uspješnu vezu. Lidija (Katica Šubarić) je profesorica hrvatskog i književnosti čiji se život sveo na mehaničko ponavljanje dužnosti na poslu i funkcije supruge kod kuće – briga za djecu, kuhanje i spremanje. Suprug je vara izgovarajući se obvezama na poslu, sin joj pada godinu na fakultetu, a ona se bori zavaravajući samu sebe sve dok na kraju ne shvati da više ne voli supruga i odluči ga ostaviti nakon osamnaest godina braka.
  
  Mila (Petra Cicvarić) romantična je duša koja nakon neuspjele veze sa stanovitim doktorom ulazi u vezu s kriminalcem, dilerom droge. Iako su znakovi za uzbunu i više nego jasni, Mila vjeruje u početnu zaljubljenost i leptiriće u stomaku te si ne želi priznati da tonu sve dublje i dublje, a da joj se suprug ponaša sve sumnjivije. Svjetlo na kraju tunela nazire se kad Mila dobije posao i zatrudni, međutim ubrzo izgubi posao zbog trudničkog dopusta, a suprug joj strada obavljajući poslić za stare prijatelje. Sara (Petra Kraljev) nametljiva je i temperamentna žena koja donosi svoju životnu priču u kojoj ju je muškarac ostavio zbog druge žene te osobnu dramu koju je proživljavala suočavajući se s time.

  Redatelj je priču zadržao gotovo istovjetno originalnom proznom predlošku pošto se radi o ispovijedima u obliku monologa, izvršavajući samo nužne transformacije u dramski oblik. Kako je sam tekst pisan u obliku ispovijedi, tako je postavljena i drama – bez suvišnosti. Na sceni su četiri stolca i dva stola (scenografija je djelo Jasmine Pacek koja je s Catalinom Bocîrneom (mladim rumunjskim studentom režije na razmjeni na diplomskom studiju UAOS-a) oblikovala svjetlo) te četiri glumice. Dramska prilagodba se u ovom dijelu najviše očitovala u koncipiranju redoslijeda priča pa se niti jedna priča ne izvodi od početka do kraja zasebno, nego su međusobno isprepletene, a dok jedna govori svoja iskustva, ostale pažljivo slušaju dajući joj moralnu potporu.
  
  Tekst je sam po sebi jak i emotivan pa mu ne treba nikakvih izvanjskih efekata, ali iskusni redatelj kao što je Robert Raponja znao je pogoditi mjeru i podići empatiju publike na još višu razinu s nenametljivom glazbom (koju je odabrao Domagoj Mrkonjić) koju čine francuske šansone i ulomci iz pjesme Što te nema Jadranke Stojaković koja se javljuja u pomno odabranim trenucima. Kostimografija Jasmine Pacek također je nenametljiva, ali su kostimi pomno odabrani pa je svaki od likova odjeven suvremeno i u skladu sa svojim godinama, karakterom i funkcijom u društvu (temperamentna Sara je u kožnoj mini suknji, čipkastoj prozirnoj majci i čizmama na pete, Irena je obučena u crnu kraću haljinu s narančastim najlonkama kao naznakom njezinog mladog i lepršavog karaktera i čizmama, Lidija ima dugu decentnu crnu haljinu s odgovarajućim cipelama, a Mila u svom romantičarsko-naivnom i pomalo djetinjastom karakteru nosi crnu haljinu s nježno ružičastim najlonkama i ravnim cipelama).
  
  Jasno je kako u ovakvom tipu drame sav posao leži isključivo na glumačkoj interpretaciji i tu su četiri mlade glumice odradile veliki posao, pogotovo s obzirom da se radi o nedavno diplomiranim glumicama i/ili studenticama (predstava je diplomski ispit Petre Cicvarić, Sara Moser još uvijek pohađa diplomski studija UAOS-a, Petra Kraljev je na trećoj godini, a Katica Šubarić je asistentica na kolegijima glume). Nekima je sama uloga možda i na prvu olakšana njihovim privatnim karakterom i godinama lika, ali svaki od Periševih likova ima ugrađenu duboku emotivnu crtu i određenu zrelost koja se ili temelji na godinama (poput Lidije) ili sazrijeva kroz iskustvo sa životnim problemima (Sara, Irena, Mila) pa su glumice imale veliku zadaću transponirati se iz svog svijeta u njihov. Iako je ispočetka evidentna doza nedostatka sigurnosti i samopouzdanja, a ponekad u silnoj želji postanu na trenutke nerazumljive i promaše pokoji naglasak i logiku rečenice, kako predstava hvata maha postaju sve sigurnije u sebe da bi na kraju svojim kreacijama u potpunosti osvojile publiku.
  
  Četiri priče: Žene u aranžmanu iskusnog redatelja i četiri mlade glumice nepretenciozna je i dobra predstava koja progovara o sudbini žena vodeći publiku kroz smiješne i tragične situacije, bolje i lošije dane, nadu i propast – život u njegovoj srži. Njihova imena niti funkcije pritom zapravo nisu bitne, važno je samo da su to obične žene sa svakidašnjim problemima s kojima se suočavaju svaka na svoj način, odlazeći na kraju visoko uzdignute glave. 
  
  ©Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 9. ožujka 2015.
  
  Želimir Periš
  Četiri priče: Žene
  redatelj Robert Raponja
  premijera 8. ožujka 2015.
  vizualni identitet, scenografija i kostimi Jasmina Pacek, izbor glazbe Domagoj Mrkonjić, oblikovanje svjetla Catalin Bocîrnea i Jasmina Pacek, posebno hvala Ivanu Pokupiću
  izvode: Petra Cicvarić (Mila), Sara Mozer (Irena), Katica Šubarić (Lidija), Petra Kraljev (Sara)

Piše: