Kad se djeca razigraju

Zagrebačko kazalište mladih: Erich Kästner / Milan Trenc, Emil i detektivi, red. Milan Trenc

• 
  
  Nova ZKM-ova dječja predstava svojevrsna je interna koprodukcija između profesionalnog ansambla i Učilišta za djecu i mlade. Postavljajući na scenu omiljeni dječji klasik Ericha Kästnera Emil i detektivi Milan Trenc odlučio je djeci prepustiti uloge glavnih junaka, uz svesrdnu pomoć pedagoginje Grozdane Lajić Horvat, navodeći za motivaciju književnikovu želju da piše o djeci za djecu svoga doba. Projekt se pripremao čak deset mjeseci kako bi se vrlo mladi glumci valjano pripremili i dostigli potrebnu razinu sigurnosti i samopouzdanja na pozornici te s ciljem da bude prilagođen za gluhe i nagluhe te slijepe i slabovidne osobe.
  
  Pristup predlošku konvencionalan je i smješta svijet romana u vremenski ipak osjetno udaljenu eru bez pokušaja rekontekstualizacije ili osuvremenjivanja, no nije ni ta gesta lišena svojih specifičnih konotacija i značenjskih posljedica. Upravo jasna razlika između prikazanog životnog iskustva djece prve polovine prošlog stoljeća (svakako idealiziranog i neskriveno djetinje optimističnog) i onoga djece koja sjede u publici stvara tenziju propitivanja toga koliko se život djece u međuvremenu promijenio. Približavanje suvremenim generacijama ostvaruje se u detaljima poput romobila te vizualnom jeziku koji koristi suvremenu tehnologiju i umjetničke prakse kako bi citirao nekadašnju estetiku.
  
  Sam je roman poput dječje fantazije koja je sada prenesena na kazališnu pozornicu uz veoma dojmljiv vizualni aspekt. Trencova masivna scenografija dočarava njemački velegrad, u desnom se kutu rastvara malena simultana scena interijera sobe malog detektiva koji je preko volje morao igrati ulogu telefonske centrale (detalj koji se može učiniti suviše ilustrativnim, no vizualno je odličan dodatak te podsjeća publiku na malog junaka koji se morao odreći užitka sudjelovanja u špijunaži i potjeri kako bi osigurao logističku podršku drugim detektivima), a efekt osobito osnažuju djeca čije čoporativno kretanje razigrava prizore. Najdojmljiviji je detalj scenografije malen okrugli videozid u dubini pozornice na kojima se u odabranim trenucima pojavljuju kratki filmski fragmenti stereotipne retro filmske estetike koja djeluje kao duhoviti pseudodokumentaristički dodatak. Kostimi Doris Kristić također ponovno oživljavaju modu tridesetih te je dojam vizualnog aspekta kao posve koherentnog, ujednačenog i u svakom pogledu uspjelog.
  
  Tekstualna je adaptacija, čiji je autor također Milan Trenc, ipak prilično jezično nezgrapna. Imajući na umu želju da se zadrže stilske karakteristike prijevoda Gustava Krkleca kao i eventualnu namjeru da se dječjem gledateljstvu ponudi diskurs koji je nešto zahtjevniji i u tonu možda čak i arhaičan, on je za kazališne daske i mlade glumce ipak suviše krut i nespretan te se mnoge duhovitosti originalnog teksta izgube u prijenosu. Gledajući posve strogo, možda je ovakva predstava ipak bila prevelik zalogaj za djecu iz Učilišta, no istovremeno posvećena djeca daju projektu zaista specifičan šarm i energiju, osobito u segmentima kada su u kretanju najslobodniji i tekstom neopterećeni.
  
  Likovi odraslih svedeni su na funkcije jer oni to i u romanu zapravo jesu, a likovi djece reducirani na izvjestan status u skupini bez individualizacije, no osim praktičnih razloga sabijanja radnje romana u sedamdesetak minuta, to također ima svoje opravdanje u težištu koje je stavljeno na snagu grupe i u bezuvjetnoj dječjoj solidanosti koja uvjetuje razvoj fabule. Prilagođenost gledateljima slabog vida ili sluha učinila je predstavu možda ponešto jednostavnijom i naizgled redundantnom budući da je i tekstualno i vizualno vrlo objasnidbena kako bi lakše komunicirala, no to joj nije oduzelo na kvaliteti.
  
  Predstava je u cjelini dobra, promišljena i vizualno na veoma visokom nivou, što ne iznenađuje s obzirom na redateljevu umjetničku pozadinu u animiranom i igranom filmu te stripu, a mogla bi dalje samo napredovati ako se uslijed niza izvedbi angažirani članovi Učilišta više opuste i razigraju na pozornici. ZKM-ov program inkluzije kojem je posvećena i ova predstava važan je, pohvalan i progresivan potez čiji bi primjer trebalo svakako slijediti u daljnje istraživanje različitih modusa komunikacije u kazalištu koja će uključivati sve više različite publike.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2015.
  
  Erich Kästner / Milan Trenc
  Emil i detektivi
  redatelj Milan Trenc
  premijera 7. veljače 2015.
  prijevod Gustav Krklec, adaptacija teksta i scenografija Milan Trenc, kostimografija Doris Kristić, scenski pokret Blaženka Kovač Carić, glazba i dizajn zvuka Davor Rocco, videoprojekcije Milan Trenc & Studio 9, snimanje videa Luka Gusić, oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek, dramski pedagog Učilišta ZKM-a i asistentica redatelja Grozdana Lajić Horvat, asistent redatelja Paolo Tišljarić, jezična savjetnica Đurđa Škavić, inspicijentica Stella Švacov Miletić, fotografkinja Maja Kljaić, ilustracija Milan Trenc, grafičko oblikovanje Nina Bačun i Petra Milički u suradnji s Milanom Trencom, tisak Grafing
  izvode: Andrija Žunac / Matija Tin Klarin (Emil Tischbein), Borna Sertić / Matko Mihaljević (Gustav), Korina Rožmarić / Nika Trenc Sato (Profesor), Zoran Čubrilo (Erich Kästner, Ravnatelj banke), Jasmin Telalović (Grundeis), Damir Šaban (Natkonobar Klinčić, Nadstražar Jeschke, Reporter), (Nataša Dorčić Gospođa Tischbein (Emilova majka)), Dora Polić Vitez (Pekarica Wirth, Teta Marta, Blagajnica), Katarina Bistrović-Darvaš (Emilova baka, Gospođa Jakob), Filip Nola (Zapovjednik postaje), Nikolina Varga / Nika Trenc Sato (Pony Hütchen), Jan Rešetnik (Dienstag), Omer Hasanbegović (Gerold), Karlo Gagulić (Petzold), David Milanović (Mittenzwey), Luka Čubrić (Bleuer), Andrija Knežević (Traugott), Filip Jukić (Krummbiegel), Domagoj Mladić (Stražar), Nina Skočak / Helena Jurić Šinkec (Konobarica), Antun Antolović, Petrunjela Baće, Inja Munić, Nika Škorić, Jona Vrček, Lea Vukmanić, Anja Žužul (Djeca)
  glazbenici na snimci: Igor Pavlica, Damir Prica Kafka, Nikola Santro

Piše: