Društvo. Nakon političke čiste koja je završila do kraja sedamdesetih, osamdesete su izgledale vrlo mirne. Dapače, bilo je to najprosperitetnije razdoblje u povijesti Jugoslavije kako ekonomski tako i kulturno. Međutim politička kontrola je bila prisutna i dalje pa je umjetnost bila na oprezu. Ipak, ispod površine opet su krenuli procesi za osamostaljenjem Hrvatske. Uprave kazališta oduvijek su zavisile od politike. Program kazališta ovisi o državnoj subvenciji, a politika postavlja i direktore i intendante. Zato su nakon negativnog iskustva sedamdesetih uprave kazališta shvatile da je domaći dramski pisac opasan izvor mogućih problema s vlasti čak i kad piše komediju. Kao posljedica toga, odjednom se u hrvatskim kazalištima smanjio prostor za novu hrvatsku dramu.
Šezdesetih i sedamdesetih posvuda su rađeni domaći tekstovi, svako je kazalište imalo po sezoni najmanje jedan novi hrvatski tekst na repertoaru. I samo Ministarstvo kulture od kazališta je kao obavezu tražilo postavljanje domaćih tekstova. U osamdesetima su ravnatelji kazališta najavljivali nove sezone bez imena novog hrvatskog teksta koji će igrati nego su uveli frazu „jedan novi suvremeni domaći tekst“. Uz objašnjenje da će, „ako se pojavi neki genijalan novi domaći tekst“, isti biti postavljen izravno na scenu, onako izravno ispod piščeva pera. Upravo zbog silnog iščekivanju takvog velikog genijalnog djela ne žele nekim određenim izborom tom djelu zatvoriti vrata. Naravno da ti novi genijalni tekstovi nisu dolazili…
Ipak, unatoč tako nepovoljnom okružju za hrvatsku dramu u tom su desetljeću uspjela stasati tri značajna dramska pisca: Lada Kaštelan, Miro Gavran i Mate Matišić. Iako su različiti i samosvojni imaju dvije zajedničke karakteristike koje proizlaze iz odnosa njihovih drama prema svijetu. Prvo je da svo troje izlaze iz dominacije političke drame i kritike društva oko sebe u drugačiji odnos prema svijetu. Svo troje uzimaju osobne probleme lika i njegov emotivni život i u tom području pokušavaju pronaći uzroke i razloge života i svijeta kao takvog. Drugo je da to rade na tri načina koja nastavljaju tri dominantne linije prošlog desetljeća.
Lada Kaštelan ili pomaknuta stvarnost
Lada Kaštelan (A tek se vjenčali 1980., Adaggio 1987., Posljednja karika, 1995.) nastavlja onu liniju pomaknute, fantastičke stvarnosti. Započinje s mimetičkim, realističkim okvirom drame, koji prikazuje ljude oko nas u nekoj naoko običnoj situaciji: bračni par se oženio u A tek se vjenčali, žena ima ljubavnih problema i organizira proslavu rođendana u Posljednjoj karici. Uskoro otkrijemo da oženjeni nisu živi. U u Posljednjoj karici na proslavu dolaze mrtve žene iz obitelji (majka, baka i prabaka) sa svojim muškarcima i identičnim problemima. Proslavu pak organizira sluškinja glavne junakinje koja je zapravo smrt ali smrt koja radi protiv sebe same jer tom proslavom želi nagovoriti junakinju da se ne ubije. Autorica tako svoje drame lagano pomiče do ruba fantastike iako uvijek zadržava osnovnu mimetičnost, zadržava prepoznavanje stvarnosti. U toj stvarnosti nju ne zanimaju mehanizmi vlasti nego emocionalni problem i osnovna potreba za ljubavlju, toplinom, pripadanjem...
Miro Gavran ili stvarnost iz prošlosti
Miro Gavran je kao dvadesetdvogodišnji dramski pisac debitirao 1983. godine s dramom Kreontova Antigona čime je nastavio liniju povijesti i intertekstualnosti, jer je priču iz klasične dramske literature ispričao na nov način. U ovoj verziji Antigona je zaigrana princeza, a cijela priča je Krontov plan da se riješi svih potencijalnih prijetnji vlastitom tronu pa je zato smislio tragični zaplet u kojem će propasti svi članovi njegove obitelji. Da bi priča bila logična nužna mu je Antigonina ponuda. No ona je zaigrana lakomislena princeza. Zato je Kreont zatvori i tjera da odigra svoju ulogu iz komada. Antigona prvo odbija ali se čitajući – zaljubi u dramu.
Kasnije Gavran uzima povijesne likove i piše o njihovim životima ali, za razliku od prošlog desetljeća koje je uzimalo povijesne likove da kritizira stvarnost, ide drugim putem. Gavran uzima povijesnu osobu ne bi li pokazao neki „emotivni, ljudski problem“, kako je pisala Gordana Muzaferija. I sam je u predgovoru drami Ljubavi Georga Washingtona (1988.) rekao da „piše istinu ljudskog srca a ne istinu povijesnih fakata“. Gavran tako uzima velike ljude u svakodnevnim situacijama i problemima koje imamo i mi obični ljudi u publici i zbog kojih prepoznajemo Gavranove likove kao bliske i žive: bračni problemi austrougarske kraljice (Najduža noć Marije Terezije) ili američkog predsjednika razapetog između žene i ljubavnice (Ljubavi Georga Washingtona). Kada u Čehov je Tolstoju rekao zbogom (1989.) Tolstoj poziva na svoje imanje mladog i nepoznatog pisca Čehova, on dolazi sa suprugom glumicom. U tom četverokutu ispreplest će se i spisateljske taštine (Tolstoj želi da Čehov napiše njegovu biografiju) i pokušaji zavođenja koji testiraju ljubavne veze.
Čak i kad govori o manipulaciji moćnika nad onima ispod sebe kao u Kreontovoj Antigoni ili Noći bogova (1986.) gdje Louis XIV pije s Molièreom i dvorskom ludom, uvijek je razlog problema u emocijama glavnog junaka ili njegovu karakteru. Nije, kao u prijašnjim godinama, uzrok u mehanizmu vlasti koji je omogućio pojedincu da uništava.
Mate Matišić ili groteska u krivici roda
Treća linija je Mate Matišić (Bljesak zlatnog zuba 1987, Božićna bajka 1989. ili Cinco i Marinko 1992.) koji kreće iz komedije ali je do kraja komada pomiče u grotesku. No, ni on ne piše iz političke ideje, nego iz emotivne situacije. Na prvi pogled izgleda kao da Matišić nastavlja Brešanovu liniju: likovi su iz iste regije (Dalmatinska Zagora kao izrazito nerazvijen i siromašan kraj Hrvatske), povremeno se spominju neki politički problemi, a ni Matišićevi likovi nemaju nikakve mogućnosti za sretno rješenje problema o kojem se govori. Međutim, Matišić ne piše političku grotesku. Pokvarenost ili glupost koju Matišić razotkriva posljedica je regionalne ili rodovske krivnje, gotovo prokletstva roda, a ne odraz trenutačnog političkog odnosa moći i spomenutog mehanizma vlasti.
Politički pisci iz prethodnog desetljeća ili otupljivanje oštrice
U osamdesetima su neki politički pisci iz prethodnog desetljeća nastavili pisati kao Ivan Bakmaz (Ozračje 1988.) ili Ivo Brešan. Međutim, Brešanovi komadi više nisu premijerno izvođeni u Zagrebu ili Hrvatskoj nego u drugim republikama. U Ljubljani Nečastivi na Filozofskom fakultetu 1982., u Sarajevu Hidrocentrala u Suhom Dolu 1985, a u Beogradu 1988. Viđenje Isusa Krista u kasarni V.P. 2507. I piščeva je oštrica političke groteske iz Hamleta s vremenom malo otupjela i do Viđenja u kasarni postala komedija. U kasarni JNA ukazuje se Isus Krist što pokrene čitav niz problema ali se na kraju otkrije da je to luđak pobjegao iz okolne bolnice i kraj sve dovede na mjesto.
U osamdesetima je za političku dramu dominantan Slobodan Šnajder koji sada kreće u obračun s jednom drugom političkom krivicom. Pisci sedamdesetih (uključujući i njega samoga) željeli su razotkriti probleme vladajućeg komunizma i politike svog vremena. Šnajder se u osamdesetima želi obračunati s nacizmom i fašizmom, odnosno hrvatskom bliskom prošlosti. Iako je i to vrsta političke drame jer se bavi grijesima prošlosti, za pisca je puno sigurnija od razotkrivanja suvremene vlasti.
Paradigmatska je Šnajderova drama Hrvatski Faust (1981) koja uzima povijesni događaj, izvedbu Goetheovog Fausta u HNK u Zagrebu 1942. iz koje je glumac Vjeko Afrić otišao u partizane da bi se nakon Drugoga svjetskog rata vratio kao pobjednik na tu istu scenu. Šnajder vrlo umješno prepliće povijesni događaj i literarno djelo Fausta. Pokazuje kako se sudbine stvarnih hrvatskih glumaca poklapaju sa sudbinama Goetheovih likova. Tekst je izazvao polemike u Hrvatskoj kulturnoj javnosti oko netočnog prikazivanja HNK-a i njegovih čelnih ljudi za vrijeme NDH. No, vlast je bila zadovoljna. Tekst je igran po čitavoj bivšoj Jugoslaviji a predstave su putovale po festivalima.
Osamdesete ukratko: Dominacija emocije ili što je to loše u nama samima
Unatoč pisanju i pisaca iz prošlih desetljeća (koji su, istina, malo otupili ili preusmjerili oštricu) dominantni pisci tog desetljeća su Miro Gavran, Lada Kaštelan i Mate Matišić. Svo troje uzimali su emotivne probleme kroz tri različita dramska načina, odnosno odmaka: povijest/intertekstualnost kod Mire Gavrana, fantastika kod Lade Kaštelan i groteska kod Mate Matišića. Nitko od njih nije želio pisati političku dramu ili biti subverzivan prema stvarnosti na način prošlih desetljeća. Oni su pokušali razumjeti svijet oko sebe kroz razumijevanje unutarnjeg emotivnog svijeta lika, njegovih emocija i sukoba, njegovih gena i krvi. S time da su im i krajevi drama kod Mire Gavrana uglavnom pozitivni, jer junaci na kraju ili shvaćaju (Ljubavi Georga Washingtona) ili rješavaju svoje probleme (Najduža noć Marije Terezije, Čehov je Tolstoju rekao zbogom). Sretan kraj je ponekad i kod Lade Kaštelan kao u Posljednjoj karici u kojoj junakinja ipak ne odluči ubiti se. Sretni krajevi ne postoje kod Mate Matišića – njegovi su likovi osuđeni na propast. Ipak su i ova tri pisca, istina u različitom obimu a ponajviše Matišić, dali i neku vrst kritike društva, ali bez konkretne kritike vlasti.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI