Pretjerana teatralnost

Gostovanje: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula, Dalibor Matanić, Thelma & Louise, red. Dalibor Matanić (u Zagrebačkom kazalištu mladih)

• 
  
  Predstava Thelma & Louise autora i redatelja Dalivora Matanića prema scenariju Callie Khouri za slavni istoimeni film ceste Ridleya Scotta započinje tako da snop svjetla osvijetli Senku Bulić koja počinje pjevati na stubama koje vode prema višim redovima gledališta. Kada završi pjesmu objavi da je oduvijek željela pjevati i s mikrofonom u rukama pita nekoliko gledatelja što misle o njezinom pjevanju. Zatim (već potpuno u ulozi policijske inspektorice) sa žaljenjem konstatira kako to nije priča o njoj nego o naslovnim junakinjama za koje je ona osjećala puno razumijevanja vodeći istragu o tome što su učinile te podiže plahtu kojom je u sredini scene prekriven dvosjed koji predstavlja sjedala na kojima su Thelma i Louise. Što se tiče osnovne fabule najveća Matanićeva promjena je to što istragu vodi žena, a ne muškarac, iako se treba prisjetiti da je i on u filmu u tumačenju Harveya Keitela imao naklonosti i shvaćao motive koji su protagonistice dovele do umorstva i sukoba sa zakonom.
  
  Međutim, ono što je Khouri i Scotta u filmu vodilo do kompleksnijeg sagledavanja muško-ženskih odnosa u patrijarhalnoj američkoj provinciji, Matanić je pojednostavio na sukob žena koje žele iskusiti makar nekoliko dana slobode i potpunog života i muškaraca koji ih smatraju nižom, sebi podložnom vrstom. A da to nije samo problem sredine kojom se bavi film ukazuje i takvoj koncepciji dobro prilagođena scenografija Denija i Martine Šesnić, a i funkcionalni kostimi Morane Cerovec u kojima ima tragova vezanosti za američku provinciju, ali ne toliko da ih se ne bi moglo odjenuti i bilo gdje drugdje. Tu univerzalnost upotpunjuje i način kako (uz pomoć scenografa) Matanić tretira prostor igre koji uz šank u jednom udaljenom uglu scene i recepciju motela u drugom ima uz bokove pozornice i nekoliko redova sjedala za gledatelje. Naglašene promjene svjetla (Deni Šesnić) koje stvaraju atmosferu odgovarajuću više psihičkim stanjima likova nego određenoj sredini u kojoj se oni nalaze, a i nekoliko televizora na kojima se povremeno prikazuju video inserti putovanja automobilom protagonistica pokazuju redateljevu težnju prema odmaku od realizma i stvaranju teatraliziranog (a djelomice i multimedijalnog) prostora koji bi žestokim prizorima (uglavnom nasilja nad ženama) dao općenito značenje karakteristika suvremenog svijeta.
  
  Po svoj prilici to je i razlog promjene dramaturške strukture u kojoj inspektorica zadobiva posebno mjesto kako zbog toga što ona iznosi (ili preciznije rečeno komentira) putovanje Thelme i Louise tako i zbog toga što se ona i hijerarhijski i ljubavnički nalazi u slično podređenom položaju prema šefu policije, trpeći gora poniženja nego protagonistice, ali se očajnički bori da očuva i takav mizeran status. Ipak za naglašenu teatralnost značajnije je da Dalibor Matanić postavlja Senku Bulić u status nedvojbene dive, što bi možda moglo biti potvrđeno nekim vrlo dobro odigranim prizorima (u razgovorima u kojima nastoji pomoći protagonisticama ili u početku sukoba sa šefom), ali postaje karikaturalno u scenama u kojima glumica da bi pokazala veličinu svog umijeća zapada u karikaturalnu preglumljenost – od izgubljenosti pred žestinom šefovih napada do nekih scena u kojima za vrijeme prizora pleše ili izvodi neke druge pokrete ili atrakcije za vrijeme dok Tihana Lazović kao Thelma i Lana Gojak kao Louise u prvom planu vrlo dobro igraju prizore snažnog intenziteta pokazujući kako se i bez patetičnog pretjerivanja mogu postići dojmljive interpretacije iskrenih osjećaja (pritom bi se jedino Tihani Lazović ipak moglo zamjeriti da ne nalazi pravi omjer geste, mimike i dovoljne artikulacije glasa tako da se neke njezine replike nisu dovoljno jasno čule).
  
  Vrlo dobri partneri su im bili tumači većeg broja manjih, često bitno različitih uloga. Rade Radolović bio je jednako uvjerljiv kao Thelmin suprug koji ženu smatra nižim bićem, stvorenim da se brine za njegove potrebe i kao silovatelj Harlan, a i kao nježni provalnik J.D. koji će joj ukrasti sav novac ili priglupi policajac. Janko Popović Volarić je virtuozno prelazio iz jednog lika u drugi čak i unutar jednog prizora, pokazujući čak i kod istog lika njegove vrlo različite postupke i osjećaje, posebice kao šef policije koji iza civiliziranog nastupa skriva izrazitu sklonost prema nasilničkom ponašanju, ali i kao Louisein partner koji se lomi između razumijevanja prema njoj i želje za dominacijom.
  
  Svima njima ipak je znatne probleme izazivao tekst koji su izgovarali. Thelma i Louise je predstava koja se prvenstveno bavi tragičnim položajem žene u suvremenom svijetu, dok su joj u drugom planu životnost i psihološka uvjerljivost likova za koje je bitna prepoznatljivost svakodnevnog govora. Međutim u naglašeno teatraliziranoj Matanićevoj predstavi ona potpuno odudara od konteksta, pa tako primjerice učestalost psovki ne samo što smeta kontinuitetu praćenja scenskih događanja nego i djeluje ili artificijelno ili kao autorov nedostatak osmišljavanju dijaloga. To je jedan od karakterističnih elemenata razlike Scottova filma i Matanićeva komada, jer danas se nitko može sjetiti jesu li i koliko na filmu Thelma i Louise psovale i to zbog toga što su Scotta zanimale osobe, a dijalog je upotrebljen zbog njihove karakterizacije, dok Matanića zanima tema koju precizno naznačuje eksplicitnim nasiljem koje svojom uvjerljivom grubošću također može (vjerojatno primjereno autorovoj ideji) izazvati negativne reakcije dijela publike.
  
  No, Matanić želi izravno naglasiti da je to licemjerje jer na samom kraju predstave kada su Thelma i Louise opkoljene poziva gledatelje (a većina ih se i odaziva) da uzmu plastične pištolje i upere ih u protagonistice što bi trebao biti znak sklonosti ljudske gomile prema linču i teroru. Ipak takva je poruka preizravna i – što Matanić kao filmaš zasigurno zna – potpuno suprotna poznatoj i vrlo točnoj izjavi velikog Johna Forda: „Kada imam poruku šaljem telegram, a ne snimam film.“ A takvu izravnost izbjegavali su u filmu Thelma i Louise i redatelj Ridley Scott, a i Callie Khouri čiji je scenarij bio temelj nastanka ove predstave, pa se tako i završna scena filma u kojoj se protagonistice ne žele predati oružanim progoniteljima nego krenu s autom prema ponoru prekida da se ne bi vidio njihov kraj. To su neki kritičari držali manom filma, ali učinjeno je namjerno da bi se ostavila bar neka minimalna mogućnost spasa te konačno izborene slobode (od nevjerojatnog preživljavanja pada do prelaska u fantastiku i neki drugi svijet).
  
  Prije dvije godine Matanić je u Gavelli postavio iznimno uspjelu predstavu Fine mrtve djevojke prema tekstu Mate Matišića s kojim je zajedno napisao scenarij za istoimeni film kojim je dominirao na Festivalu igranog filma u Puli desetljeće ranije. Zbog toga je bilo nekih neopravdanih kritika da je filmski specijalist i da nije potpuno ovladao kazališnom režijom, pa je čini se Thelmom i Louise želio takva mišljenja opovrgnuti originalno zamišljenim scenskim atrakcijama. Njih je međutim bilo i previše tako da su postale same sebi svrhom, ne uklapajući se u jedinstvenu predstavu nego povremeno ilustrirajući poruku što je stvaralo forsiranu teatralnost, a ne teatarsku cjelinu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 8. svibnja 2015.
  
  Thelma i Louise
  (po motivima scenarija Callie Khouri)
  redatelj Dalibor Matanić
  premijera 15. svibnja 2014.
  scenografija Deni i Martino Šesnić, oblikovanje svjetla Deni Šesnić, kostimografkinja Morana Cerovec, glazba Alen i Nenad Sinkauz, scenski pokret Pravdan Devlahović, video Martino Šesnić, Dalibor Matanić, organizator i inspicijent Manuel Kaučić
  izvode: Helena Minić / Tihana Lazović (Thelma), Lana Gojak (Louise), Senka Bulić (Inspektorica / Konobarica / Recepcionerka), Rade Radolović (Darryl / Harlan / J.D. / Policajac), Janko Popović Volarić  (Jimmy / Šef Policije / Latino Tip / Bob)

Piše: