O zanemarenom i neistraženom

Martina Petranović, Na sceni i oko nje. Studije o hrvatskoj drami i kazalištu, Oksimoron, Osijek, 2013.

  • Martina Petranović, Na sceni i oko nje. Studije o hrvatskoj drami i kazalištu, Oksimoron, Osijek, 2013.Deset teatroloških studija o temama s područja hrvatske drame i kazališta koje su okupljene pod zajedničkim nazivnikom slabije istraženih, nedovoljno prepoznatih pa čak i marginaliziranih i zaboravljenih autora, djela, predstava i kazališnih tema. Sažetak je to knjige, svojevrsne pregledne zbirke djelovanja teatrologinje Martine Petranović pod naslovom Na sceni i oko nje. Studije o hrvatskoj drami i kazalištu (urednik Ivan Trojan). Studije su izvorno nastale kao radovi za eminentne hrvatske teatrološke skupove poput Dana hvarskog kazališta i Krležinih dana, a odabrani su uvršteni u ovu zbirku s obzirom na kronologiju tema kojima se autorica bavila te se prostiru teatrološkim bespućima hrvatskog i europskog kazališta od kraja 19. stoljeća pa sve do suvremenosti, tematizirajući posebno likovne sastavnice kazališnog uprizorenja (scenografija, kostimografija i oblikovanje svjetla). U širokom kronološkom opsegu, Martina Petranović se minuciozno bavi kontekstualizacijom hrvatskih djela u europsku književnost te komparacijom istih, analiziranjem dosad neistraženih korpusa, sagledavanjem kanonskih djela iz novih vizura, propitivanjem uspjeha i sudbina dramatičara i drama u različitim recepcijskim uvjetima te naposljetku i teatrološkim propitivanjem pojedinih fenomena kazališne likovnosti.

    Kako se radi o vrijednim teatrološkim istraživanjima, a radovi su i nastajali za potrebe znanstvenih, teatroloških skupova, knjiga sadrži i nužnu znanstvenu aparaturu u obliku različitih dodataka poput Bibliografskih bilješki u kojima se mogu pronaći detaljni podaci o originalnim izvorištima radova, Popis likovnih priloga u koji su uvršteni podaci o fotografijama i skicama korištenima za ilustriranje tekstova, neizbježno i nužno Kazalo imena te Bilješka o autorici. Osim toga svaki rad sadrži i podrubnice koje su okarakterizirane detaljnim citatima, a knjiga je detaljno i minuciozno pripremljena te ne sadrži gotovo nikakvih zatipaka i odskakanja od zadane forme što vizualne, što sadržajne. Ono što je urednik trebao, a propustio je ovdje napraviti je bibliografski popis koji bi se nalazio na kraju svakog znanstvenog rada; ovako brojni i vrijedni citati koji upućuju na stručnost autorice, a pružaju i tragove za daljnje reference, ostaju raštrkani po brojnim podrubnicama širom radova. Osim toga, svaki je rad trebao biti jasnije odvojen od drugog – u ovom se obliku nastavljaju jedan na drugog bez neke posebne naznake pa svaki idući rad prvo izgleda kao da se samo radi o imenovanom novom poglavlju ili slično. Još jedna zamjerka odnosi se na Popis likovnih priloga koji doduše sadrži precizne informacije o svakoj fotografiji i/ili skici (autoru, redatelju, mjestu izvođenja, datumu, drami, kostimografu, scenografu, osobi i/ili mjestu na slici/skici), međutim ne sadrži stranicu knjige na kojoj se fotografija/skica nalazi. Ako tražite podatke dok čitate tekst, i nije problem naći referencu fotografije, međutim ako iz popisa fotografija želite naći fotografiju u knjizi, slijedi suvišno listanje 250 stranica, što se moglo izbjeći jednostavnim uredničkim zahvatom koji je u ovakvim tipovima izdanja nužan.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Đoko Petrović, 1946.
    Prvi studija naslovljena Vražja posla na europskoj srednjovjekovnoj pozornici bavi se vragovima u hrvatskoj i europskoj srednjovjekovnoj književnosti. Nakon uvodnog promišljanja o dosadašnjim raspravama na danu temu, Petranović metodološki počinje secirati pojavljivanje vragova u europskoj književnosti iz različitih vizura: likovni prikazi, rekviziti i kostimi vraga; dramaturgiju zla; odnos vragova s izvođačima i gledateljima; satiričku oštricu scenskih negativaca; pakleni zvuk kao važan element vezan uz vragove; načine portretiranja vragova; funkcije vragova te vražje srodnike. Nakon bavljenja europskim kontekstom, autorica prelazi na hrvatsku književnost i na različitim primjerima (Uskrsnutje Isusovo Mavra Vetranovića, Prikazanja slavnog uskrsnutja Isukrstova. Prikazanje kako Isus oslobodi svete oce iz limba Marina Gazarovića i drugih) ih analizira iz istih vizura, koristeći priliku kako bi ostvarila i komparaciju te proširila promišljanje o hrvatskoj književnosti u širi europski kontekst.

    Druga studija, Vesele igre Nikole Milana Simeonovića, bavi se analizom Simeonovićevih veselih igra, šala i lakrdija Đačke nezgode, Tko je sluga, Organizacija prosjaka, Amanda, Bez brkova, Automat i Punica kao roda. Nakon uvodnih informacija o životopisu Nikole Simeonovića, autorica kreće u seciranje autorova dramskog djela i to kroz različite teatrološke vizure: kritičku recepciju, vrijeme postavljanja, autorstvo, sadržaj, dramaturški pregled, a sve je protkano čestim kontekstualiziranjem kojim Martina Petranović analizira i komentira publiku i upravu kazališta s kraja 19. stoljeća, zaključujući kako je Simeonović bio „kvalitetniji interpret tuđih tekstova, negoli autor vlastitih“, ali mu se „ne smije zanijekati dramaturška rutina i scenska pismenost“.
    Marija Ružička-Strozzi i Vika Podgorska; HNK u Zagrebu, Pozornica na Tuškancu: Frank Wedekind, Proljeće se budi, red. Ivo Raić, 1924.
    Treća studija, Likovnost u redateljskim ostvarenjima Ive Raića, započinje predstavljanjem Raićeve redateljske poetike i estetike. Analizu autorica započinje raščlambom kritičke recepcije da bi se bavila promišljanjem o tvrdnjama kako je Raić više pripadao vanjskoj režiji (formalna) no unutarnjoj (sadržajna) o čemu izvodi zaključak da se i jednom i drugom podjednako bavio. Baveći se analizom scenskog prostora, kostima i svjetla, Petranović ukratko predstavlja scenografe s kojima je Raić surađivao te kratko opisuje rješenja inscenacija koje su nudili, a sve je potkrijepljeno fotografijama i skicama. Nadalje će se pozabaviti i s nekoliko Raićevih scenografija, da bi prešla na njegovo korištenje kostima kao karakterizacijskih sredstava ili znaka redateljeve ideje. Posljednji dio bavi se svjetlom, apostrofirajući Raića kao prvog hrvatskog redatelja koji svjetlo nije koristio samo za rasvjetljavanje, nego kao dramaturški funkcionalan element.

    Kazališna recepcija djela Franka Wedekinda u Hrvatskoj naslov je studije u kojoj će se autorica baviti analizom recepcije pet hrvatskih Wedekindovih premijera: 1913. zagrebački HNK Zemski duh, 1924. Proljeće se budi, 1930. Lulu, Teatar &TD, 2002. Buđenje proljeća, redatelj Ozren Prohić i 2010. ZKM Buđenje proljeća, redatelj Oliver Frljić. Martina Petranović i u ovom radu upotrebljava prokušanu i uspješnu metodologiju pa djela analizira iz različitih književnih aspekata, kazališne inscenacije i kritičke recepcije, baveći se i redateljskim zamislima, glumcima koji su nastupali u djelima, kazalištima koja su igrala Wedekindove komade, formom, sadržajem i kontekstom koji je na početku Wedekinda osuđivao da bi na kraju bio hvaljen i priznat kao preteča njemačkog ekspresionizma.
    HNK u Zagrebu, Malo kazalište u Frankopanskoj: Frank Wedekind, Lulu, red. Tito Strozzi, 1930.
    Uprizorivanje nezbiljskog bavi se scenskom prisutnošću irealnog i duhovnog u hrvatskoj drami i to na dvije razine. Na prvoj razini se elementi onostranog isprepliću s realnim svijetom, ali nad njim ne pretežu (Nehajevljev Spasitelj, Galovićeva jednočinka Pred smrt, Kulundžićeva Ponoć, Krležini Adam i Eva, Galicija i Golgota), a na drugoj razini tek manji dio radnje otpada na zbiljski okvir (Ogrizovićevo Objavljenje, Krležin Michelangelo Buonarrotti i Begovićev Pustolov pred vratima). Martina Petranović u ovom radu kroz kritičku recepciju izvedbi i analizu izvornih tekstova iznosi promišljanja i zaključke o režijskim rješenjima, glumačkim kreacijama uz dodatne uplive o vizualnim i likovnim komponentama (scenografija, kostimografija i svjetlo).

    Golgota na sceni – od Tucića do Krleže bavi se, kao što je iz naslova razvidno, bujanjem scenskog ekspresionizma i čestim biblijskim motivom Golgote u hrvatskoj književnosti u prvim desetljećima 20. stoljeća i to na primjerima Tucića i Krleže. Primjenjujući slične metodološke postupke iz prethodnih radova, Martina Petranović prvo pomno analizira Tucića kroz sve aspekte, a zatim Krležu, uspoređujući ih i suprotstavljajući, te izvodi zaključke o iznimno važnom prototekstu obje drame – biblijskoj matrici koja je pobudila puno manje interesa od pitanja autorstva i izvornosti kod Tucića te nepovezanosti djela s opće prihvaćenom dramaturškom shemom i koncepcijom lika te naravi transpozicije kazališnog djela kod Krleže.
    Karolina (Severina), Admiral (Galiano Pahor) i Antonija (Olivera Baljak); Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Drago Gervais, Karolina riječka, red. Larry Zapia, premijera 3. listopada 2003.
    Dva slavonska povratka studija je koja se bavi analizom književnog motiva povratka, koji je u književnosti oduvijek predstavlja poticajno vrelo dramskih zapleta, i to na primjerima slavonskih pisaca Srđana Tucića (Povratak, 1908) i Zlate Kolarić Kišur (Povratak, 1940) koji pišu u dva potpuno različita društveno-politička, literarna i kazališna trenutka. Analizirajući književni tekst, dramaturšku formu, sadržaj i recepciju, Petranović komparira dvoje autora zaključujući kako unatoč značajnim razlikama (Tucić piše verističku jednočinku usmjerenu na razvijanje radnje koja je usredotočena na posljedice povratka, a Zlata Kolarić Kišur tročinsku dramu s melodramatskim prizvukom i dekorativnim elementima karakterističnima za pučko kazalište, usredotočenu na iščekivanje povratka), ipak posjeduju zajednički nazivnik – kritički progovaraju o prijepornim društvenim pitanjima svoga vremena; Srđan Tucić o ekonomskoj i socijalnoj situaciji u osvit Drugoga svjetskog rata, a Zlata Kolarić Kišur o samom ratu i prosvjedu protiv njega.

    Studija Od Karoline do Severine – lica i naličja 'Karoline Riječke' bave se analizom četiri postavljanja Karoline Riječke Drage Gervaisa na pozornici riječkog kazališta – 1952. u režiji Ferde Delaka, 1964. u režiji Vlade Vukmirovića, 1981. u režiji Vlade Štefančića te 2003. u režiji i dramatizaciji Laryja Zappije. Analizirajući kritičku recepciju, Martina Petranović izvodi zaključke o razlikama u recepciji svake pojedine izvedbe, što kod kritike što kod publike s obzirom na redateljske zamisli, dramatizacije, glumačke kreacije, odabir javnih ličnosti kao nositelja glavnih uloga te analizira kontekst koji je na recepciju izravno i utjecao.

    Bela Krleža (Barunica Castelli-Glembay); HNK u Zagrebu, Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Mirko Perković, 1960.Studija Kostim(i) barunice Castelli bavi se analizom vizualnog predstavljanja glavnog sporednog lika Krležine drame Gospoda Glembajevi, barunice Castelli, jer se pretpostavljena proturječja između onoga što ona jest kao lik i što glumi da je, često izražavaju pomoću metaforike, odijevanja, razodijevanja – kostima. Analizu korištenja kostima Martina Petranović započet će analizom Krležinih uputa o baruničinom izgledu, da bi prešla na najpoznatije nositeljice uloga i izvedbe te ih analizirala pojedinačno, pokušavajući iščitati redateljski koncept koji je usmjeravao oblikovanje kostima poput mafijaški intoniranog ozračja Tauferove režije, fetišističke kostimografije za Severininu ulogu, napadno senzualnog kostima Nataše Barbare Gračner u Buljanovoj ljubljanskoj predstavi, Večekovu postavu u Gavelli, Parovu u HNK Zagreb… Zaključno, autorica sumira kako scena, kostimi i svjetlo igraju odlučnu ulogu u tvorbi likovnog identiteta predstave, a oblikovanje ovisi o različitostima redateljskih viđenja predloška.

    Posljednja studija nosi naslov Scenografska čitanja Krležina 'Kraljeva'. Krećući se od 1955. i početka scenskog života Kraljeva, Martina Petranović vješto sumira svaki redateljski konceptualni upliv i suradnju sa scenografom sve do posljednjeg u zagrebačkom HNK-u u režiji Ozrena Prohića. Zaključci o redateljskom i scenografskom viđenju te različitostima koje se pojavljuju kroz pedeset godina postavljanja, autorica sumira u nekoliko odnosa prema Kraljevu. Pedesetih godina ovjerava se scenska izvodivost Krležina teksta razbijanjem prostorne mimetičnosti, odnosno promjenama u shvaćanju scenografije i kazališta te kulminaciji istog sedamdesetih u Radojevićevoj režiji sve do devedesetih kada se Kraljeva pozicioniraju u dvjema krajnostima – lokalnom i folklornom ili univerzalnom i nadnacionalnom, zaključujući kao i u prethodnom radu kako sve ovisi o različitostima redateljskih viđenja originalnih predložaka.
    GDK Gavella, Zagreb: Miroslav Krleža, Kraljevo, red. Dino Radojević, premijera 10. listopada 1970.
    Knjigom Na sceni i oko nje autorica vodi čitatelje metodološki sigurno i promišljeno kroz različita područja hrvatske kazališne umjetnosti od kraja 19. stoljeća do suvremenosti, ustrajavajući na bavljenju likovnom komponentom i zanemarenim autorima i temama, a sve to ostvaruje komparirajući danu problematiku međusobno, ali i u europskom kontekstu, nadilazeći tako prostor hrvatske teatrologije. Zbog svega navedenog svaki od radova predstavlja važan prilog poznavanju povijesti i suvremenosti hrvatskog kazališta, a time i otvara široku lepezu primjenjivosti za teatrologiju, kazališnu zajednicu, ali i studente akademija i srodnih fakulteta.

    © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 4. srpnja 2015.

Piše:

Alen
Biskupović