Borut Šeparović, po vokaciji redatelj, studirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njegova umjetnička biografija kao osnivača, umjetničkog voditelja, redatelja i koreografa istovjetna je biografiji Montažstroja. Pod njegovim umjetničkim vodstvom od samog osnutka 1989. godine, skupina Montažstroj postaje zaštitnim znakom novog i drukčijeg kazališta u Hrvatskoj i u inozemstvu, zadržavajući taj status sve do danas. Vodio je više umjetničko-istraživačkih radionica u više zemalja (Hrvatska, Nizozemska, Norveška, Srbija, Crna Gora i druge). Više godina djelovao je kao pedagog na Akademiji St. Joost u Nizozemskoj. Vlastitu pedagogiju i metodologiju već dvadesetak godina gradi podjednako uspješno u radu s profesionalnim izvođačima (plesači, glumci) te mladim umjetnicima i ljudima bez prethodnog kazališnog i umjetničkog iskustva. Povod ovog razgovora bilo je nedavno gostovanje Montežstroja na festivalu Mlad otvoren teatar (MOT) u Skopju, koji je ove godine obilježio četrdeset godina postojanja. Montažstroj je na sceni Mladinskog kulturnog centra izveo predstavu A gdje je revolucija, stoko?, koju je publika ispratila ovacijama.
Sa skupinom Montažstroj gostovali ste na jubilarnom dvadesetom MOT-u s predstavom Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco. Nakon dvadeset godina opet ste na MOT-u. Kakvi su vaši dojmovi nakon ovog vremenskog razmaka?
Dvadeset godina dugo je razdoblje. Slučaj je htio da smo prvi put gostovali na jubilarnom dvadesetom, a sad na jubilarnom četrdesetom MOT-u. Ono što pamtim iz 1995. je velika otvorenost publike koja je vrlo lijepo primila predstavu. S Everybody Goes to Disco from Moscow to San Francisco bili smo na svjetskoj turneji, ali mi se čini da je na MOT-u prijem publike bio najzanimljiviji i najtopliji. Veseli me da je i A gdje je revolucija, stoko? dobila ovacije publike, zbog čega se nadam da neće proteći sljedećih dvadeset godina do novog susreta s publikom u Skopju.
Vas kazalište zanima kao nešto što se događa ovdje i sada. Ostvarujete kazališne spektakle koji prostorno i vremenski pripadaju sadašnjosti, a takva je i predstava A gdje je revolucija, stoko? sа kojom ste obilježili i jubilej Montažstroja. Zašto ste izabrali baš tu temu?
Temu predstave nismo izabrali zbog samog jubileja. Ona se možda dobro uklapa u našu obljetnicu u smislu što smo u stvari napravili tih 25 godina i odgovora na pitanje je li djelovanje naše kazališne skupine imalo nekog šireg učinka. Sama tema predstave korespondira s vremenom u kojem živimo, u kojem očigledno ima puno nepravde, ne samo u Hrvatskoj i na prostoru bivše države, nego se radi o krizi koja potresa cijeli svijet, koja stalno ukazuje da ima puno problema koji se, u najboljoj varijanti, možda i mogu djelomično riješiti, ali se njihovi uzroci uopće ne rješavaju. U tom smislu svjedoci smo izbjegličke krize koja za države ove regije predstavlja prilično velik problem, od Makedonije, preko Srbije i Hrvatske do Slovenije. To nisu stvari koji se lako rješavaju. Ova predstava ne govori izravno o tome, ali na neki način preispituje osnovne probleme na kojima počiva sustav u kojem živimo, koji opstaje upravo kroz proizvodnju krize i nepravde. I kada se i složimo da sustav treba mijenjati, nitko ne zna kako i gdje treba početi. Predstava govori i o našoj pasivnosti, koliko smo mi ljudi, kao pojedinci i kao zajednica, spremni učiniti za stvaranje boljeg društva.
U oblikovanju glazbenog dijela predstave preko citata, parafraza i prepjeva, koristili ste kultni ex-yu glazbeni album Paket aranžman triju beogradskih rock grupa (Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam) koji je 1981. izdao zagrebački Jugoton. Po čemu je taj album bio zanimljiv za rad na ovoj predstavi i kakvi su bili utjecaji pop-kulture tada i danas?
Bila je to glazba koja je meni, rođenom 1967. u Zagrebu, u onom vremenu djelovala progresivno, zanimala me i značila mi je nešto, a u predstavi smo je doveli u neke nove kontekste. Nismo napravili samo remiks, nego rekontekstualizaciju u svakom smislu – i glazbenom i tekstovnom. Bila je to početna inspiracija i kroz dug proces dobili smo sasvim novo djelo. Mislim da je glazba na ovim prostorima za mene kao tinejdžera bila formativno iskustvo. Danas kad gledam na tu glazbu, njezine poruke djeluju dosta buntovno, ali ne i revolucionarno. Stvarana je također u razdoblju krize, jugoslavenske, koja je u konačnici završila ratom. Sada kada se te poruke čitaju nakon 35 godina djeluju smiješno i kao da nemaju veze s ovim vremenom u kojem mi živimo, no meni je bilo zanimljivo propitati šta se dogodilo u tih nekoliko desetljeća, od početka te krize, od Titove smrti, do danas, ali i što je još važnije, od trenutka kada smo počeli vraćati kredite MMF-u, kada su se smrzavale plaće, kad je došlo do drastičnog pada standarda i svega onoga što vidimo da se danas događa u Grčkoj… Dakle ako ekonomski gledamo pozadinu te krize, možda možemo bolje razumjeti raspad cijele države i sve ono što se dogodilo. Danas je glazba prije svega zabava, treba biti ugodna uhu i cool da bi se vrtjela na radiju, teško nailazimo na ozbiljne političke pjesme. Nešto se možda i može naći u hip-hopu, ali ako ozbiljnije analiziramo, pitanje je što ti ljudi uopće govore.
U predstavi je naglašena autocenzura...
Predstava A gdje je revolucija, stoko? nastala je na digitalnim ostacima jedne druge predstave koja je ugašena zbog toga što su neki od autora jugoslavenskog novog vala smatrali da se predstavom krše njihova autorska prava. Zbog toga smo uzeli autocenzuru kao umjetnički postupak, kao kreativan proces u kojem nastaje mnogo rupa i praznina, ali se zbog toga otvaraju i novi prostori za razmišljanje o autorskim pravima i o intelektualnom vlasništvu. Mislim da mnogi ljudi kada čuju da je glazba nešto što se ne troši kada je međusobno dijelimo, mogu drukčije promisliti o temi autorskih prava. Svi smo načelno za autorska prava, mislimo da ih treba štititi. Ali, svi skidamo pjesme, filmove i knjige s interneta. Imamo tehnološke mogućnosti da znanje i umjetnost relativno jednostavno dijelimo, ali slobodno tržište nameće neka druga pravila – pravila robe, profita, zarade… Dakle ako imamo pravnu situaciju koja većinu ljudi postavlja u poziciju kršitelja zakona, moramo uvidjeti da tu nešto ne štima. S druge strane, autorska prava danas najmanje štite umjetnike koji su neko djelo stvorili, nego su upregnuta u interese filmskih korporacija, izdavačkih kuća, glazbene industrije… Dakle to nije lako rješiv problem. Ja sam ne znam kako bih ga riješio, ali baš zato o tome trebamo govoriti.
Često se pozivate na stvarnost. Što je za vas stvarnost?
Prije svega, stvarnost nije samo jedna. Stvarnost su odnosi među ljudima od lokalne do globalne razine. Te su razine međusobno povezane. Primjerice, kada šećem ulicama svoga grada, vidim ljude koji kopaju po smeću jer im je to očigledno jedini način za preživljavanje od danas do sutra. To je za mene stvarnost, ali ona je povezana sa globalnom stvarnosti, s krvožednim kapitalizmom na svjetskoj razini koji dopušta da ljudi propadnu ispod te granice dostojanstvenog života i upravo na takvim vrstama nepravde reproducira samog sebe. Stvarnost su i izbjeglice koje stavljaju glavu u torbu u potrazi za boljim životom, jer je njihov dotadašnji život razrušen zbog svjetskih geopolitičkih i ekonomskih procesa kojima, realno, upravlja šačica ljudi. Stvarnost je za mene i stalna nesigurnost. U projektima koje radimo često sam se bavio upravo marginaliziranim i odbačenim ljudima jer sam svjestan da od lagodnog života dosanjanog europskog sna do siromaštva i bijede nije tako dalek put. Primjerice, ja kao kazališni djelatnik živim u takvoj nesigurnosti. Dovoljno bi bilo da mi nekoliko projekata ne uspije, da državnim i gradskim ustanovama još drastičnije srežu sredstva i lako bih se mogao naći u istoj poziciji kao i svi ti odbačeni, pregaženi i potrošeni ljudi. To je današnja stvarnost – ljudi su potrošna roba, danas jesi - sutra nisi. Upravo je to okosnica dokumentarnog filma Potrošeni koji je nastao iz našeg community art projekta 55+.
Montažstroj ste osnovali 1989. godine. Tu ste realizirali vaše prve predstave, a Montažstroj je strelovitom brzinom dosegao kultni status. Pratila vas je i stalna produkcijska nesigurnost. Bolju ste komunikaciju ostvarili s zapadnom publikom nego s lokalnom gledateljstvom. Kakva je bila vaša umjetnička praksa kroz ove godine i koje bi predstave izdvojili?
Osnovna misija Montažstroja od njegovih početaka jest čvrst odnos umjetničkog djelovanja sa stvarnosti u kojoj živimo. Zbog toga ne mogu izdvojiti pojedine predstave ili projekte, u posljednje vrijeme i filmove, jer smo započeli djelovati i u filmskom mediju. Mislim da se značaj Montažstroja u tom smislu može gledati jedino kumulativno, kroz presjek svih tih projekata, jer time dobivamo zapravo umjetnički pregled posljednjih 25 godina našeg društva i procesa u kojima se našao. Volim reći da je tranzicija obilježila Montažstroj jednako kao što je Montažstroj bilježio tranziciju i njezine učinke. Ta rečenica, mislim, dosta dobro objašnjava što Montažstroj jest. Danas Montažstroj na jednak način bilježi krizu, koja nam se predstavlja kao nešto što će završiti, što je trenutno, no ne zaboravimo da kapitalizam upravo počiva na krizama, da ih proizvodi kako bi opstao.
Kamo dalje? Koji su vaši trenutni angažmani?
Trenutno radimo na dva projekta. Projekt Nedovršeno bavi se nikada dovršenom Sveučilišnom bolnicom u Zagrebu, koja je trebala biti najveći razvojni projekt zdravstvenog sustava u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Njezina gradnja započela je 1985. godine, financirali su ju građani mjesečnim samodoprinosom, ali je izgrađena do pola i prepuštena propadanju. Želimo tu bolnicu predstaviti kao utopijski projekt, i postaviti pitanje vjerujemo li još uopće u kolektivne utopije. Projekt će također mnogo toga reći o trenutnom stanju u zdravstvenom sustavu koje zdravlje tretira kao nešto što zaslužuju oni koji ga mogu platiti. Drugi projekt radimo u koprodukciji za Zagrebačkim kazalištem mladih. Osnovna inspiracija za predstavu Crna knjiga je problem dužništva u švicarskom franku, koji je na rub egzistencije doveo tisuće obitelji u Hrvatskoj i šire. Ali tu ćemo temu odvesti puno šire, na pitanje duga uopće, pokušat ćemo razmotriti na koji je način dug pogonska sila ekonomije sustava u kojem živimo.
© Elena Angelovska, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2015.
