Sjaj u tami

Hrvatsko narodno kazalište Zadar i Hrvatsko narodno kazalište Split: Juan Mayorga, Umjetnost intervjua, red. Nenni Delmestre

• 

  Tek dan nakon otvaranja ovogodišnje sezone, splitski HNK počastilo je publiku splitskom premijerom predstave Umjetnost intervjua. U režiji i adaptaciji Nenni Delmestre, naširoko izvođen tekst nagrađivanog španjolskog pisca Juana Mayorge oživio je i na hrvatskim pozornicama. Namjerno ili slučajno, živopisna i vesela scenografija Line Vengoeche dodatno je naglasila sličnost koju ovaj komad ima sa djelima Pedra Almodóvara, još jednog poznatog španjolskog umjetnika. Kao i u većini Almodóvarovih filmova, i u Umjetnosti intervjua glavni protagonisti su žene – tri generacije jedne obitelji. Žene su to koje u prštavoj i živopisno obojenoj atmosferi kopaju po tragedijama koje su ih zajedno obilježile. Muškarci su itekako važni i prisutni, ali samo oni koji su publici nevidljivi i predstavljeni kroz žensko sjećanje i priču kao dovoljno važni da ih se smatra pokretačima dramske napetosti. Jedini muškarac koji nadilazi dimenziju riječi i na pozornici se uistinu pojavljuje potpuno je suprotan muškarcima iz priče – on predstavlja jedan od nekoliko elementa predstave koji rasterećuju okosnicu priče sprječavajući da ona krene u tmurnome smjeru i održavajući lakoću, duhovitost i komičnost. Anđelo, kojeg simpatično tumači Bojan Brajčić, dovoljno je komičan da nasmije publiku, te dovoljno topao da rastereti negativna sjećanja i iskustva koja protagonistice imaju sa najvažnijim muškarcima svoga života.
  
  Kako bi se ta sjećanja probudila i uzburkala bilo je dovoljno upaliti kameru, usmjeriti je prema pravom liku i taj redateljski čin popratiti jednostavnim, ali posve slučajno i pravim pitanjem, onim koji na intervjuiranog djeluje kao poznati francuski kolačić na Prousta – pokretački. Pred pitanjem „Koji vam je najdraži film?“ rastvara se predstava, iskaču skriveni likovi, izbijaju svađe, poricanje i nevjerica, te se kristalizira istina.
  
  Nenni Delmestre vješto je režirala predstavu, a dio svoje redateljske palice, kameru koja služi za premještanje fokusa sa jednog lika na drugi i kao oko koje tjera na kazivanje istine, ostavila je vidljivom tokom cijele predstave. Tako su jedna kamera, puno malih tajni i jedna velika, spoj staračke rezigniranosti prema budućnosti i mladenačke znatiželje usmjerene samo na sadašnjost, zrnca bliskosti pomiješana sa distancom, sudar iskrenosti i poricanja te susret pravog pitanja sa pravim trenutkom stvorili materijal ne samo za dobar intervju, nego i za dobru predstavu.
  
  Sve počinje domaćom zadaćom dodijeljenom najmlađoj ženi u obitelji, Rosinoj unuci Tini koju naizgled sa lakoćom, bilo u mladenačkim hirovima i prkosu, bilo u bolnim prisjećanjima, utjelovljuje Sara Ivelić. Ona mora snimiti intervju sa zanimljivim sugovornikom kako bi ga slijedećeg dana tokom nastave analizirala s ostatkom razreda. Problem nastaje kada Tina otkrije da jedino popodne koje može iskoristiti za pravljenje intervjua mora provesti kod kuće čuvajući baku jer njena majka Paula (Žana Bumber) ima neodgodiv sastanak. Tako će Tina biti prisiljena napraviti intervju sa naoko najnezanimljivijim kazivačem, bakom Rosom oboljelom od Alzheimera, koja se ne može sjetiti ni što je radila prije dva dana, ali ispostavlja se da se jako dobro sjeća s kim je prije nekoliko desetljeća gledala Sjaj u travi.
  
  Prisjećanjem na taj dan u kinu počinje Rosa uplitati svoje sjećanje u sadašnjost, sjećanje na tu veliku životnu priču koje ne može ukinuti mala bolest. Ispred kamere koja stvara distancu između nje i unuke, ona priča onim brojnim nepoznatima koji će slušati i gledati bez osuđivanja nešto što nikome prije nije rekla. Bakina priča Tinu će intrigirati, ali ne i njezinu majku Paulu, Rosinu kćer, koja u priči vidi opasnost rušenja kula od pijeska koje je godinama gradila, i prisiljenost od poricanja krenuti prema ljutnji ili oprostu – emocijama koje nikada ne dolaze same i neizbježno mijenjaju njihovu osobnu budućnost. Žana Bumber odlično je utjelovila Paulin strah, nepopustljivost, brigu, ali i ljubav.
  
  Najdojmljiviju ulogu ostvarila je Jasna Ančić kao baka Rosa, čija je priča okosnica radnje. Rosino kazivanje te očito nerazumijevanje, ali i znatiželja prema tehnologiji te spoj glume pred kamerom sa iskrenošću riječi omogućili su Jasni Ančić da obilježi predstavu i odličnim portretiranjem starosti – sa svom komičnošću i tragičnošću koju ona nosi. Pored svih elemenata predstave, njezinoj toplini najviše pridonosi upravo ta slika starosti, prkos nemoći, strah u kojem se još očituje volja za životom.  Iskazuje se taj strah, i povezuje likove i radnju, i kroz riječi pjesme koja se poput lajtmotiva provlači kroz cijelu predstavu – pjesme posvećene ljubavniku, kameri, unuci, baki: Non ti scordar di me (Ne zaboravi me) – koja kao da daje još jedno opravdanje da se kamera upali i riječi zauvijek sačuvaju kroz Umjetnost intervjua.
  
  © Maja Dujmović, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2015.
  
  Juan Mayorga
  Umjetnost intervjua
  redateljica Nenni Delmestre
  premijera 27. travnja 2015. (Zadar), 13. listopada 2015. (Split)
  prijevod i adaptacija Nenni Delmestre, scenografkinja, kostimografkinja, izbor scenske glazbe Lina Vengoechea
  izvode: Jasna Ančić (Rosa), Žana Bumber (Paula), Sara Ivelić (Tina), Bojan Brajčić (Anđelo)

Piše: