Kad glumci spašavaju predstavu

Gradsko kazalište Joza Ivakić, Vinkovci: Nevenka Nekić, Slučajno prijateljstvo, red. Frana Marija Vranković

• 
  
  Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca 29. siječnja 2016. godine premijerno je izvelo predstavu Slučajno prijateljstvo prema istoimenom tekstu Nevenke Nekić. Režiju i dramaturšku obradu potpisuje Frana Marija Vranković, a oblikovanje scene Dubravko Mataković. Radnja predstave postavljena je kao nekrolog koji Eugen Kovač (Vinko Kraljević) izgovara na sahrani svog ratnog prijatelja Štefa Pelina (Vladimir Andrić). Kroz nekrolog koji Eugen dijelom govori pred okupljenima na sahrani vodeći radnju kao narator, a dijelom igra u scenama u kojima se prisjeća susreta s Štefom, upoznajemo se sa životnom pričom dvije potpuno različite osobe (dobrovoljaca Domovinskog rata) koje je rat u svojim čudnim putovima zbližio. Eugen je profesor, intelektualac koji se cijeli život bori kako bi se afirmirao na pošten i častan način, u čemu na kraju i uspijeva, dok je Štef vodoinstalater koji nakon rata postaje čovjek upitnog morala, bogati kriminalac koji ne bira sredstva da dođe do cilja, a na njihovom putu prate ih i konobar Ivan Sapunica (Ivan Pokupić/Zorko Bagić), Štefova supruga Katarina Pelin (Martina Biljan) te Barbara Muvara (Martina Stjepanović), Katarinina prijateljica i Štefova ljubavnica.
  
  Redateljica, koja je ujedno radila i dramaturšku obradu, nije imala lak posao, pa već slab predložak nije puno bolje niti zaživio u scenskoj inačici. Dramaturški problemi s kojima su publika, a i sami glumci suočeni, brojni su. Cijela radnja, likovi, njihovi karakteri i psihološke motivacije skicoidni su i izgledaju poput dobrog predloška koji je mogao biti izvrstan, ali nije dovršen. Protok vremena je također problematičan i konfuzan, a ne pomaže niti podjela u kojoj se pojavljuje Vinko Kraljević (šezdesetak godina) kao stariji čovjek koji govori nekrolog, zatim ulazi u scene prije dvadesetak godina bez razlike u nastupu ili govoru tijela, a u scenama igra s mladolikim Andrićem (tridesetak godina). Osim toga, Štef svoju suprugu opisuje kao nisku ženu koja liči na patku, a onda na scenu stupa Martina Biljan koja nema nikakve veze s tim opisom; Barbara se ponaša kao klasična praznoglava sponzoruša, a onda je najednom romantično zainteresirana za starog i siromašnog profesora, da bi na kraju završila fakultet i postala profesorica – Eugenova kolegica; dok Katarina ostavlja Štefa, postaje novinarka i udaje se za konobara Ivana koji je najednom postao vlasnik ekskluzivnog hotela, a zaprosio ju je u zadnjoj sceni na Štefovoj sahrani (Štef inače umire u hotelu u kojem su se svi našli, ugušivši se na komadu mesa) i tako dalje i dalje...(!?)
  
  Tome nije pomogla niti prethodno spomenuta nepromjenjivost Vinka Kraljevića, niti njegov način govora i logika rečenica prilikom govorenja nekrologa u kojem u jednom trenutku govori kao da je na sahrani, u drugom kao da vodi politički skup, u trećem kao da recitira poeziju, s dramaturškim pauzama koje se nalaze na potpuno krivim mjestima. Srećom, ostatak ansambla pronašao je neki svoj kod igre pa je Martina Stjepanović uspjela poprilično uvjerljivo kreirati lik praznoglave sponzoruše i poslije profesorice, Martina Biljan uvjerljivo je portretirala suprugu i novinarku, sačuvavši koncentraciju u partnerskoj suigri, a Ivan Pokupić je bio spretan i energičan u scenskom pokretu, dobar u govoru i glasu, podržavajući partnere na sceni. Glumac koji je spasio predstavu od propasti je Vladimir Andrić koji je uspio kreirati iznimno simpatičan i uvjerljiv lik vodoinstalatera koji je postao bogati čovjek i koji vješto balansira u opasnom svijetu zadržavajući privid moći dok kroz vješto balansirane nijanse pokazuje svoje pravo lice napaćenog čovjeka u velikim problemima. Točan je i precizan u govoru i glasu, jasan, direktan i energičan od početka do kraja, a liku je dao i nekoliko sjajnih fizičkih minijatura koje su obogatile karakter lika, poput tikova pljuckanja.
  
  Sve u svemu, posljednja u nizu, vinkovačka premijera neće biti jedna od onih predstava za pamćenje, ali je vrijedi pogledati zbog kreacije Vladimira Andrića koji je iz sebe u ovako teškoj situaciji izvukao dvjesto posto energije i umijeća te stvorio lik koji istovremeno i volite i mrzite, privlačeći i držeći pozornost usprkos svoj nelogičnosti i nedorečenosti izvedbe.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 8. veljače 2016.
  
  Nevenka Nekić
  Slučajno prijateljstvo
  premijera 29. siječnja 2016.
  redateljica Frana Marija Vranković
  dramaturška obrada Frana Marija Vranković, oblikovanje scene, plakat i dizajn knjižice Dubravko Mataković, inspicijent Zorko Bagić, šaptač Bruno Vendling, majstor svjetla i tona Stjepan Andabak, majstor pozornice i fotograf Boris Suhovski
  izvode: Vinko Kraljević (Eugen Kovač, profesor filozofije i njemačkog jezika), Vladimir Andrić (Štef Pelin, vodoinstalater i poslovni čovjek), Ivan Pokupić / Zorko Bagić (Ivan Sapunica, konobar te budući vlasnik hotela i političar), Martina Biljan (Katarina Pelin, Štefova žena i buduća novinarka), Martina Stjepanović (Barbara Muvara, prijateljica Štefove žene i buduća profesorica)

Piše: